U mreži zapadnobalkanskih strategija

U nekim prosuđivanjima o našoj postjugoslavenskoj stvarnosti nacionalni identitet i lojalnost hrvatskoj naciji ocijenjeni su „složenim i fluidnim“ (premda nije objašnjeno što bi to trebalo značiti). Nedavno je iskustvo pokazalo nešto posve drugo: bez svijesti o sebi i svojemu nacionalnom biću (identitetu) hrvatski ljudi ne bi 1991. na referendumu dali svoj glas za samostalnu hrvatsku državu (94,17%), niti bi joj obranom i oslobađanjem okupiranih područja od 1991. do 1995. iskazivali onakvu lojalnost. Ne znamo tko i zašto pretpostavlja da Hrvati tek trebaju „izgraditi“ svoju naciju? Na pitanje osjećaju li se „ikad kao Jugoslaveni“ („ikad“!?) u Hrvatskoj je 2011, u istraživanju plaćenu s norveškoga računa, 2,8% ispitanika odgovorilo da se „još uvijek“ tako osjećaju, a 66,3% njih je odgovorilo da se nikad nisu osjećali Jugoslavenima. „Žalite li zbog raspada Jugoslavije?“ Ne žalimo, odgovorilo je 79,6% ispitanika.

Neovisno o takvim i sličnim postotcima, koji pokazuju raspoloženje ispitanika u Hrvatskoj i prema svojoj državi i prema propaloj federaciji, hrvatski su ljudi i dalje izloženi strategijama koje uporno žele intervenirati u bitne komponente državne stabilnosti i budućnosti. Ma što život, pa i rezultati istraživanja pokazivali, neke su „istine“ uvijek u pričuvi.

Na ukupne društvene procese u demokratskoj Hrvatskoj, opterećene i nezavršenim procesom tranzicije, uz spomenute napetosti, znatan utjecaj ima „soroševska internacionala“, koja uporno podupire zagovornike „zapadnobalkanstva“ (novojugoslavenstva). U nekim od utjecajnih medija kod nas, njihova se prisutnost niti ne pokušava prikriti. Ali usprkos tomu Hrvati su uporno odbijali i odbijaju postati ono što nisu.

Optužbe za fašizam

Domaći aktivisti te „internacionale“ slijedili su i slijede upute iz središnjice, prema kojima moraju prodrijeti u tkivo sustava, osvajati hrvatske institucije i djelovati iznutra. (Kako to izgleda mogla bi ilustrirati pohvala Hrvoju Hribaru u srbijanskim Večernjim novostima: „Uprkos političkim situacijama, posljednjih godina gotovo da nema srpskog filma koji HAVC nije sufinancirao, kao i mnoge druge u regiji. Postavili ste neku malu, filmsku Jugoslaviju i Europu?“). S druge strane, patriotsko raspoloženje i zauzimanje za hrvatske nacionalne interese opisuju gotovo istim jezikom kakvim su bili opisivani pod vlašću jugoslavenskih komunista. Dakle, za što su sve Hrvati krivi?

Kad su Turci u ožujku 2017. optužili za fašizam i nacizam Austriju, Njemačku i Nizozemsku, glasnogovornik EU-a je rekao da je to neprihvatljiva ocjena jer je vrijeme nacizma i fašizma davno prevladana povijest. Hrvati će se vjerojatno pitati kako to da se nitko u njihovoj zemlji ne sjeti upozoriti pronositelje optužbi o fašizaciji da time zapravo ponižavaju žrtve nacizma i fašizma. Jesu li nacizam i fašizam, koji su progutali milijune ljudskih života, doista bili poretci poput današnjih u Njemačkoj, Nizozemskoj, Austriji, Hrvatskoj?

Kako to da je, primjerice, nacizam i fašizam stvar povijesti, koja je završila u europskim državama, iz  kojih su potekli, a u Hrvatskoj se neistomišljenike optužuje za grijehe fašizma, kao u vrijeme najrigidnijega komunističkoga totalitarizma? Je li teško prepoznati kako je navodni aktualni sukob „ustaša“ i „partizana“ samo reanimirano promidžbeno djelovanje iz toga vremena, a ne prikazivanje stvarnoga stanja? Samo što su sad ciljevi drukčiji. Na pozitivnoj strani vrijednosne ljestvice stoji „zapadnobalkanizam“, internacionala i globalizam, a na negativnoj sve konzervativne i nerevolucionarne perspektive. Umjesto argumentirane rasprave, promidžba najčešće cilja na emocije i podjele iz „davne prošlosti“. Činjenice  se krivotvore, a stvarnost pretvara u sukob „naših“ i „njihovih“ („ili mi ili oni“).

Pomirba

U priču o „regeneriranju ustaštva“ uvučeno je i hrvatsko zajedništvo u obrani i oslobađanju zemlje tijekom Domovinskoga rata. U knjizi Strategije simbolične izgradnje nacije u državama jugoistočne Europe piše da je Tuđman idejom o nacionalnom pomirenju Hrvata „u određenoj mjeri iskupljivao ustaše za počinjene zločine tijekom osnivanja NDH“. Možda je autor mislio na nešto drugo, a ne na „osnivanje“ NDH, to može biti lapsus; ali zašto se u sljedećoj rečenici, kad se govori o „nacionalnom pomirenju“ među drugim narodima ne spominje „iskupljivanje“. Ovako piše: „Nacionalno pomirenje izvršeno je u Njemačkoj i Italiji u poslijeratnim godinama, a francuski predsjednik Charles de Gaulle pozvao je na nacionalno ujedinjenje 1950, ublažavajući time svoj stav prema petenistima i istovremeno održavajući mit o prirodi Francuskoga pokreta otpora.“ Postoji li jedan kriterij za Hrvate, a drugi za sve ostale; za Talijane, Nijemce, Srbe? Ispada da je pomirba jedini ispravan put za sve osim za Hrvate. Pomirba je postala „krivnjom“ za Hrvate, kao što je to postala i njihova obrana od agresije – sve do presude sudca Theodora Merona.

I pored tolikih optuživanja za fašizam i poguravanja na „Zapadni Balkan“, posve je sigurno da Hrvati nisu ni fašisti ni zapadnobalkanci, iako u nekim europskim središtima Hrvatsku često vide kao balkansku zemlju. Slušamo kako književnici iz Hrvatske na Sajmu knjiga u Leipzigu 2017. sudjeluju na književnoj večeri pisaca u okviru „zapadnobalkanske“ regije. Tu je i inicijativa da se potaknu promjene jezične politike u Hrvatskoj, BiH, Crnoj Gori i Srbiji u korist reafirmacije jednoga zajedničkog jezika i četiri njegove „varijante“. Donatori su Allianz Kulturstiftung iz Berlina i Forum Ziviler Friedensdienst – Serbia iz Beograda. Nije teško pogoditi tko će je u Hrvatskoj poduprijeti. Rezultati istraživanja pokazuju da je 94% ispitanika u Hrvatskoj izjavilo da im je hrvatski materinski jezik, a prema popisu 2011, 95,6% stanovnika u našoj zemlji materinskim naziva hrvatski jezik. Prisjetimo se da je ne tako davno, gotovo sramežljivo, javno postavljeno pitanje zašto je, recimo, ljevičarskim vlastima nakon 2000. bilo toliko važno ukinuti Vijeće za normu hrvatskoga standardnog jezika, koji je prema odredbi Ustava RH službeni jezik u Hrvatskoj, koji je 24. službeni jezik EU, jezika koji ima svoju gramatiku, pravopis, svoje norme i svoj rječnik.

Kontinuitet hrvatskoga identiteta

Istraživači na projektu „Zapadni Balkan“ tvrde da je dezintegracija bivše Jugoslavije „stvorila potrebu za novim mitovima i nacionalnim narativima“. Nas, međutim, zanima u kakvoj relaciji stoji projekt i istraživanje, provedeno pod inozemnim patronatom, o „simboličnoj izgradnji hrvatske nacije u postjugoslavenskom razdoblju“ s povijesnim prikazom temelja moderne hrvatske države koji je sažet u preambuli Ustava RH. Što treba „izgrađivati“, zašto izgrađivati nešto što je već izgrađeno, kako u „postjugoslavenskom razdoblju“ izgraditi politički narod koji stoljećima čuva svijest o sebi, svojemu identitetu i svojim prirodnim i povijesnim pravima?

Povijesna predaja i povijesni izvori govore o „neprekinutoj hrvatskoj državnosti, koja je spajala obilježja državnosti iz doba narodnih vladara sa zahtjevima za ostvarenjem cjelovitosti hrvatskoga područja i posebnoga državnopravnog položaja Hrvatske u XIX. st. do 1918.“ (Hrvatska enciklopedija). Što bi moglo značiti odbacivanje tih elemenata hrvatskoga identiteta i pripadništva zapadnomu kulturno-civilizacijskom krugu u korist „zapadnobalkanstva“ i prepostavke da su „u postjugoslavenskom razdoblju“ započeli izgrađivati vlastito nacionalno biće i njegove simbole? Čak se tvrdi da su zbog te „simbolične“ izgradnje vlastite nacije Hrvati i rušili Jugoslaviju.

Knjiga Strategije simbolične izgradnje nacije u državama jugoistočne Europe nedavno je, u prosincu 2016, objavljena i na hrvatskom jeziku. U uvodniku je nazvana zbornikom s „prilozima domaćih i inozemnih istraživača“. Na klapni piše da autori nude analize strategija izgradnje nacija u sedam država (6+2–1; Kosovo i Albanija, umjesto ispuštene Slovenije). Analize se temelje na istraživanju mišljenja 10.500 osoba o temama koje su važne za „simboličnu izgradnju nacije“, a istraživanje je pokrenuto 2010. Završna konferencija s tim u vezi održana je u svibnju 2014. na Sveučilištu u Rijeci.

Izdvojit ćemo samo dio onoga što se u tim istraživanjima odnosi na Hrvatsku. Važno je prenijeti nekoliko informacija iz impresuma dotične knjige: „Ovaj zbornik radova je rezultat istraživačkog projekta Strategija simbolične izgradnje nacije na Zapadnom Balkanu (kako vidimo, kasnije je u engleskom i hrvatskom izdanju  napravljena mala modifikacija, pa se govori o državama jugoistočne Europe – mi komentiramo polazne zadaće, op.a). Knjiga je objavljena na engleskom pod naslovom Strategies of Simbolic Nation Building in South Eastern Europe (2014).“ Tamo možemo pročitati: „Hrvatski projekt izgradnje nacije bio je jedan od presudnih faktora koji je doveo do smrti Jugoslavije pa otuda ne čudi što u Hrvatskoj vlada opći konsenzus oko službenih narativa borbe za nezavisnost.“ Navodu koji smo iznijeli – o tomu što je prije, a što poslije – mogli bismo dodati stanovitu ogradu, ako bi se pokazalo da autori pod sintagmom „projekt izgradnje nacije“ misle, zapravo, na projekt izgradnje države. Bilo bi to čudno s obzirom na nastojanja da se prosudbe o rezultatima prikažu znanstveno utemeljenim, uz citiranje mnogih stručnjaka (no bez onih hrvatskih).

Europska Unija

Neovisno o tomu što su naručitelji Strategije htjeli dokazati, istraživanje je pokazalo da Hrvatska ne pripada krugu kojemu je zalijepljen naziv „Zapadni Balkan“. Ispada da naručitelji, prije istraživanja, nisu znali dovoljno o bitnim povijesno-političkim značajkama prostora na kojemu su prikupljali informacije o „izgradnji nacija“. U Strategiji čitamo: „Nakon pobjede Tuđmanova HDZ-a 1990. dominantni politički diskurs nedvosmisleno je definirao Hrvatsku kao pripadnicu zapadne civilizacije i Središnje Europe, i nipošto ju nije povezivao s pejorativnim Balkanom. Zapravo, naziv ‘Balkan’ postao je gotovo ocrnjen kao i Jugoslavija i jugonostalgija... Samo 8,3% anketiranih ispitanika u Hrvatskoj izjavilo je da se poistovjećuje s Balkanom...“ Definiranje Hrvatske kao pripadnice zapadne civilizacije nema veze s Tuđmanovom pobjedom 1990, nego s povijesnim procesima. Projekt „nacionalne izgradnje“, prema mišljenju voditelja istraživanja Vjerana Pavlakovića odvojio je Hrvatsku od „povijesnog i političkog nasljeđa Jugoslavije“ i od „geografske (to je malo teže razumjeti, op.a.) i kulturne povezanosti s Balkanom“. Stvari drukčije stoje: tvorci Jugoslavije su Hrvatsku odvojili „od povijesnog i političkog nasljeđa“, izvukli je iz povijesnoga i političkoga kruga u kome je živjela stoljećima, pa pred njom, nakon sloma komunizma, nije bio projekt „izgradnje nacije“, nego projekt nacionalnoga oslobođenja i stvaranja vlastite države.

Kad su 2011. započela „znanstvena“ istraživanja o zapadnobalkanstvu i Hrvatska je bila upisana u „malu uniju“, koja se, nakon raspada Jugoslavije, pripremala pod imenom „Zapadni Balkan“. Od tada su se stvari promijenile, Hrvatska je postala članicom velike, Europske Unije (2013), a spomenuta su istraživanja potvrdila ono što je povijest već davno pokazala: Hrvatska pripada drukčijem političko-kulturnom krugu. Jesu li sve optužbe na račun Hrvata koje smo spominjali, uključujući i najnovije tvrdnje da, zapravo, ni vlastitoga jezika nemaju, samo pokušaji difamacije i pritisaka kako bi popustili i pristali postati ono što nisu i što ne žele biti?