Totalni napad na kulturu

Djelujući u skladu s vlastitim pravilima, Jim Jarmusch po mnogim je elementima čista suprotnost filmskoj filozofiji Hollywooda. Premještajući fokus iz pomodnih središta u sjenu, među društvene autsajdere, njegov redateljski rad 1980-ih i 90-ih rezultirao je ostvarenjima koja izmiču stereotipima i publiku nalaze na rubnim područjima pop-kulture – ondje gdje stvari znaju biti najzanimljivije. O tome govore i neki njegovi filmovi, redom protkani bizarnim pričama o još bizarnijim osobnostima koje savršeno funkcioniraju izvan okvira očekivanog i predvidljivog.

A postoji li manje očekivana i manje predvidljiva osobnost od Iggyja Popa, koji je – govorimo li o rock and rollu – trajna Jarmuscheva fascinacija? Ako je u filmovima kao što su Kava i cigarete (Pop, The White Stripes, Tom Waits), ili Wanted Man (Neil Young), pa i u ostvarenju Pod udarom zakona (Waits) Jarmusch usvajao i rabio elemente popularne kulture razini metafore, njegov novi dokumentarac konačno otkriva redatelja koji potpuno, izravno i bez ostatka odaje počast omiljenom rock and roll-bendu. Razmjerno recentni dokumentarac Gimme Danger (premijerno prikazan na prošlogodišnjem festivalu u Cannesu) priča je o Iggyju Popu kao mladom rock and roll delinkventu i o njegovoj grupi The Stooges koja je, kako je netko sročio, ostavila dubok krater u krajoliku ionako uzbudljivih kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih.

I doista: bučni, arogantni, dekadentni, bezobzirni i lišeni bilo kakva osjećaja za sviračku disciplinu, The Stooges su pregazili onodobnu rock-scenu poput kakve do zuba naoružane bande koja se posve otela kontroli. Jarmuschov pristup temi razmjerno je jednostavan: narativnu nit prepustio je Iggyju Popu, a priču je dekorirao rijetkim arhivskim snimkama, opservacijama preostalih članova, dopunivši „praznine“ kratkim animiranim dijelovima.

Premda je karijera Stoogesa (grupe koju je Iggy, bivši bubnjar s korijenima u bluesu, pod imenom Psychedelic Stooges okupio u Ann Arboru, Michigan) službeno započela 1969, sastav je koncertno debitirao još na Noć vještica dvije godine prije. U međuvremenu potpisuju diskografski ugovor s kompanijom Elektra, koja je već prije postala dom Doorsima. Početne snimke nagovještavale su da njihova scenska mahnitost, i transformacija utjecaja, u rasponu od Pharoaha Sandersa i garažnoga rocka do Jamesa Brownea, nije mnogo izgubila prenošenjem pjesama iz koncertnog u studijski kontekst.

Prvijenac The Stooges snimljen je uz produkcijsku asistenciju Johna Calea iz grupe Velvet Underground, što se činilo kao logičan izbor: Caleove primarne odlike (eksperimentalni naboj i nepristajanje na kreativne ustupke) prepoznaju se na debiju Stoogesa, objavljenu u ljeto 1969. Iako je sama grupa, i sve što je ona u glazbenom i psihosociološkom smislu značila, nailazilo na neprijateljske reakcije sa svih strana („uvijek ista tri glupa akorda“, napisao je svojevremeno kritičar britanskog NME-a), pjesme 1969 i I Wanna Be Your Dog poslije će doživjeti brojne obrade i postati klasici standardne punk- i rock-lektire.

Album Fun House iz 1970, na kojemu je postava proširena kreštavim free-jazz-saksofonom Stevea MacKaya, danas se smatra jednim od najutjecajnijih ostvarenja u sveukupnoj povijesti rocka, uz bok najboljih ostvarenja Beatlesa, Dylana i Reedovih Velvet Undergrounda. No u drukčijoj, blažoj klimi ranih sedamdesetih grupa je bila osuđena na neuspjeh, pa će im zbog stalnih tržišnih podbačaja kompanija Elektra otkazati suradnju. Nepotrebno je naglašavati da su problemi s narkoticima dodatno doveli u pitanje opstojnost grupe.

No potom su zapeli za oko mladoj britanskoj zvijezdi u usponu, inteligentnom i znatiželjnom Davidu Bowieju, koji je Popu ponudio pomoć, najprije u obliku novog ugovora s njegovom diskografskom kućom MainMan, a potom sugestijom da se s grupom Stooges preseli u London kako bi u tamošnjim studijima načinili snimke za treće – neznatno mekše i melodioznije – studijsko izdanje Raw Power. Poput njegova dva prethodnika, i to će ostvarenje po izlasku (u svibnju 1973) doživjeti komercijalni fijasko, ali i potvrditi kultni status Stoogesa kao malotiražne, ali po svemu ostalome strašne prethodnice punk-revolucije promovirajući estetiku ružnog, koja će u kontekstu angloameričke, a djelomično i europske rock-scene, posve poremetiti strukturu globalnoga popkulturnog mozaika.

Ako je i bila riječ o trima akordima, bila su to dobro pogođena tri akorda, utopljena u psihodeliji, proširena instinktom (ne baš uvježbanih) free-jazz-improvizatora, funk-propulzivnošću i obložena metalnom tutnjavom – ponajprije zahvaljujući gitaristu Ronu Ashetonu, iako ulogu njegova brata bubnjara Scotta te basista Davea Alexandera ne treba podcijeniti. Danas je običaj govoriti da su The Stooges proizvod Detroita kao negdašnjeg epicentra autoindustrije i Motown-soula. To je djelomično točno, no nije slučajno da je njihov pravi dom bio Ann Arbour –središte radikalnih kontrakulturnih gibanja, antiratno uporište i čvrsti oslonac propulzivnoga glazbenog podzemlja.

Sve što se događalo nakon Stoogesa, uključujući Popovu solo karijeru koja je imala bljeskova, ali nikada nije proključala istom vrstom energije, Jarmuschu nije važno; napokon, to je njegovo „ljubavno pismo najboljoj rock ‘n’ roll grupi u povijesti“, a to znači kolektivu, a ne jednoj osobi – bendu koji je bio radikalna antiteza ideji progresivnog rocka. Jesu li onda The Stooges „regresivni rock“, kao što je u najboljoj namjeri napisao Mark Coleman u knjizi Rolling Stone Album Guide? Vjerojatno: The Stooges su bili oživotvorenje zamisli pjesnika i aktivista Johna Sinclaira, koji je potkraj 60-ih pozivao na „totalni napad na kulturu svim raspoloživim sredstvima, uključujući rock and roll...“ Uvodni dio filma Gimme Danger počinje od kraja: kad se 1974. karijera urušila, članovi grupe su se, napola uništeni poput umornih vojnika s prve crte, jednostavno vratili kućama u Ann Arbour.

No ono što su prošli i ostvarili ostavilo je neizbrisiv trag. Ili, kako je to Nick Kent sročio u nadahnutu eseju u knjizi Tamna strana rocka, „prokrčili su put blatnoj, brutalnoj ekstatičnoj glazbi koja je svakoga tko joj se našao na putu čvrsto zgrabila za vrat i naglavačke ga strmoglavila u osjetilnu divljinu što se prostire iza prvotnih, najdubljih ljudskih strahova.“ Riječ je doista o glazbi s dvostrukim djelovanjem, ovisno o recipijentu, o glazbi koja je na neke djelovala odbojno do nepodnošljivosti, a za druge, poput Kenta, imala oslobodilački učinak nalik kakvu plemenskom ludilu – čudnom u najboljem, opojnom smislu toga pojma. Svojevremeno Stoogese su otpisivali kao eksces, ali kad se njihova sirovost utisnula u tanko tkivo popularne kulture sedamdesetih, bilo je kasno za povratak. „Što mislite, jeste li na koga utjecali?“ upitala je voditeljica Dinah Shore Iggyja Popa u televizijskoj emisiji 1977. „Mislim da sam pomogao izbrisati šezdesete s lica zemlje“, glasio je odgovor. Izuzevši njega, nitko od izvorne postave više nije živ, a popkulturne šezdesete – ali i buduća desetljeća – bez njihovih bi totalnih juriša doista bili manje intrigantni, manje razbarušeni i pomalo statični.