Tijelo i ženski identitet

Vlatko Perković (Klis, 1936), doktor kazališnih znanosti, u svom je radnom vijeku bio dramaturg, teatrolog, redatelj i sveučilišni nastavnik pa je logično da u njegovoj bibliografiji prevladavaju stručni radovi: objavio je osam knjiga te oko dvjesto eseja, članaka i kritičkih napisa iz svoje struke. No Perković je autor i nekoliko dramskih tekstova, kao i jedne prozne knjige – romana Ja, Donna Gall ili čekajući Cesaria. Roman se s tim naslovom prvi put pojavio 2000. u izdanju splitskog Lausa, a lani je novo izdanje tiskao zagrebački nakladnik Alfa. O novom izdanju pisac kaže: „Kada čovjek piše, čini mu se da stalno još nešto mora dodati, a s vremenskim odmakom uoči potrebu za kraćenjem… Pa sam roman malo sažeo, učvrstio i istaknuo neke motive i učinio ga protočnijim i lakšim za čitanje.“

Ono što čitatelja Perkovićeva romana može iznenaditi jest činjenica da je autor muškarac, ali da se pripovijeda iz ženske perspektive: glavni ženski lik istodobno je i pripovjedačica romana. No rodna razlika i velika razlika u životnoj dobi između autora (koji je roman pisao oko svoje šezdesete) i njegove fikcionalne protagonistice (srednjoškolka, studentica) ne dovode u pitanje autentičnost ženske osjećajnosti i ženske vizure. Sposobnost da se uživi u psihu i način razmišljanja mlade djevojke, protagonistice Done, Perković objašnjava time što je svoje javno djelovanje počeo kao glumac pa je morao svladati tehniku ulaženja u tuđi mentalni sklop, tako da „kroz sebe iščita drugoga“. Ali svoju pripovjedačku uvjerljivost autor duguje i tomu da se tematski zadržao u području koje najbolje poznaje – u svijetu domaćeg (zagrebačkog) kazališta.

Realno vrijeme u kojem se zbiva radnja Perkovićeva romana obuhvaća jedno popodne 1995, kad glavna junakinja Dona u svom stanu na devetom katu zagrebačkoga nebodera očekuje na intimnoj večeri Cesarija. Riječ je o mladom poslovnom čovjeku kojeg je godinu dana prije upoznala u vlaku i koji joj se predstavio kao Ivi, a ona ga je nazvala Cesariom prema liku iz Shakespeareove komedije Na Tri kralja, ili Kako hoćete (po ugledu na tu naslovnu formulu nastao je i naslov romana). A u tom bi se susretu sa željenim muškarcem trebala pokazati njezina puna samosvijest i zrelost – psihička, rodna, spolna, identitetska. Kratko vrijeme popodneva Dona ispunjava banalnim kućanskim poslovima, telefonskim razgovorom s Cesariom, tuširanjem i uređivanjem za romantični susret. U taj minimalni događajni slijed ugrađena su Donina prisjećanja na vlastito odrastanje („sada vrtim film iz svoje kinoteke“), osobito na razdoblje od adolescencije pa do sadašnjeg trenutka. „Vrijeme prošlo“ u Doninim prisjećanjima bitno se proširuje pričom o intimnoj i profesionalnoj sudbini njezine majke, primabalerine Lorette Gall, te sudbinama majčina djeda i bake – posrijedi su četiri generacije – tako da roman obuhvaća situacije i evocira atmosfere cijele druge polovice 20. stoljeća.

Ta je društvena pozadina jasno naglašena i snažno utječe na sudbine likova. Tako se npr. zbog rigidnih postupaka „narodne vlasti“ u prvim godinama nakon Drugoga svjetskog rata Lorettin djed objesio na izlogu trgovine koju mu je ta vlast oduzela (izbor mjesta samoubojstva simboličan je i poruka vlastodršcima); a gotovo pola stoljeća poslije objesila se i Loretta, također demonstrativno, na pozornici nacionalnoga kazališta, jer u demokratskoj Hrvatskoj nije mogla živjeti od bijedne mirovine (a bila je vrhunska plesačica), a i zbog zavisti i osvetoljubivosti njezinih kolega koji se još nisu oslobodili nekadašnjih samoupravljačkih navika. U žarištu je Perkovićeve pozornosti intimnija tema: formativne godine gimnazijalke Done i njezin odnos s majkom Lorettom – odnos postavljen na način koji u našoj književnosti ne susrećemo baš često. Perkovićeva Dona, naime, naprosto obožava majku: divi se njezinoj ljepoti, obrazovanosti i načitanosti, neodoljivu baletnom umijeću.

Bliskost majke i kćeri dodatno potiče činjenica da ih je napustio Lorettin muž, Donin otac, i da je obitelj i prije službene rastave braka, potaknute Lorettinom odlukom da nastupi u jednoj „slobodnijoj“ ulozi te muževom ljubomorom, bila disfunkcionalna. Đuro Vodniković opisan je kao član raznih komisija i komiteta, partijski ideolog i klasni moralist, licemjer, spreman da se okoristi u svakoj prilici, na koncu i politički konvertit. Njih dvoje kao potpuna suprotnost – ona senzibilna umjetnica, on bez ikakva razumijevanja umjetnosti – na simboličkoj razini oslikavaju odnos umjetnosti i političke moći, a na ljubavnom planu nespojive partnere. Govoreći kćeri o svom zamršenom odnosu s njezinim ocem, o ljubavi o kakvoj je maštala, a od njega je nikad nije dočekala, otkrivajući joj svoje tajne erotske misli iz vremena kad joj se on dopadao kao muškarac, Loretta pokušava Donu osloboditi njezina stida od „grešnih“ misli. Kao što je za sebe shvatila da u baletnoj umjetnosti nije dovoljno samo lijepo tijelo, nego da u njega treba unijeti misao, duh („misliti tijelom“), tako uvjerava Donu da njezina „idealna tjelesna forma samo čeka svoj sadržaj“ da bi zračila i unutarnjom, a ne samo vanjskom ljepotom. A da bi to postigla, treba mu „osvijestiti sadržaj svog stida, svoje skrovite misli, svoja intimna snatrenja“. Ali Dona je još vrlo mlada, i u svom se razvoju našla između katoličkog morala školske prijateljice Tee i liberalne i izrazito erotične majke s čijom se seksualnošću želi potpuno identificirati i tako ostvariti svoj ženski identitet. U tome će uspjeti tek kad majka počini samoubojstvo, a Tea nestane iza zidina samostana.

Perković se dobro snašao u različitim pripovjednim tehnikama kojima se služio (struja svijesti, dijalog, monolog...), funkcionalno uvevši u tekst romana mnoštvo književnih referencija od antičkih do suvremenih autora, mitoloških i biblijskih motiva, a osobito bih istaknuo brojne suptilne psihološke dionice. Ima roman i nedostataka, a glavni mi se čini – opširnost (formalno, čini se da ga i nije skratio – prvo izdanje imalo je 411 stranica, a ovo ih ima 416): i nije tu riječ samo o ponavljanjima i nefunkcionalnim dijelovima nego o minucioznom detaljiziranju, koje čitatelju uskraćuje mogućnost da sam ponešto domašta.