Tenor Geddina stila

Teško je ustvrditi koju je od najvećih zvijezda ciklusa Lisinski arioso, ujedno najvećih svjetskih opernih zvijezda današnjice, zagrebačka publika dočekala i ispratila s većim oduševljenjem: Elīnu Garanču, Dmitrija Hvorostovskog ili Piotra Beczalu?

Poljski tenor oduševio je već prvom arijom, barkarolom Riccarda iz Verdijeva Krabuljnog plesa, u kojoj nas je čak i zbunio dramskim karakterom i snagom glasa baritonalne boje i raskošna tembra, jer smo ga doživljavali kao lirskog tenora. Činjenica da je danas pedesetogodišnjak i da se u vrh svjetske operne orbite vinuo sredinom 2000-ih, svjedoči o promišljenom vođenju karijere u kojoj je došao trenutak za prijelaz u teži repertoar, što postupno čini. U posljednje vrijeme često pjeva Riccarda pa ga nove izvedbe Krabuljnog plesa očekuju već sredinom travnja u Bečkoj državnoj operi i, u listopadu, u Barceloni. Nakon opernih nastupa u Barceloni, Berlinu i Pragu, u Zagreb je došao u sklopu koncertne turneje koja je obuhvatila Španjolsku, Poljsku, Njemačku i Austriju. Na koncertu u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, 30. ožujka, uz pratnju Simfonijskog orkestra HRT-a, predstavio je presjek svojega repertoara, u odlično osmišljenu programu

Uz Riccarda, izveo je ariju Rodolfa iz Verdijeve Luise Miller, uloge koja ga početkom sljedeće godine očekuje u Metropolitanu, i ariju Radamesa iz Aide. Odmah se čulo muzikalno fraziranje i fokusiranost tona u zapjevu koji, s lakoćom, vodi prema svim potrebnim melodijskim i dinamičkim pomacima. Pokazao je smisao za decentnu glumačko-psihološku interpretaciju i akcentuaciju teksta te iskazivanje dramatike glazbenim sredstvima. Začudio je tek neprimjeren završetak Radamesove Celeste Aida u falsetu (koji i nije uspio) jer je to daleko od Verdijeva stila. Verdi je napisao oznaku morendo na kraju završne fraze koja slijedi poslije dviju fraza s pppp i ppp dinamičkim oznakama, što je preteško za izvesti i ne znam kojemu tenoru to doista uspijeva pa je bolje ostati makar i u mezzoforteu negoli narušiti sklad.

Prvi dio programa zaokružio je arijom Cavaradossija Recondita armonia iz Puccinijeve Tosce. Piotr Beczala potvrdio se kao tenor s podjednakim afinitetom za talijansku, francusku i slavensku operu, a – što će pokazati dodaci – i za operetu koju rado pjeva. U lipnju ga očekuje premijera Leharove Zemlje smiješka u Zürichu.

Iako se vrhunski nastup proslavljenoga gosta očekivao i ostvario, više no ugodno iznenadili su orkestralni ulomci između arija. U prvom, talijanskom dijelu, bila su to četiri stavka iz baletne glazbe Četiri godišnja doba iz Verdijeve opere Sicilijanska večernja. Slijedili su, u drugome dijelu, preludij trećem i četvrtom činu Bizetove Carmen, Meditacija tj. intermezzo drugom činu Massenetove Thaïs i intermezzo La Tregenda drugom činu Puccinijeve opere Vile. Dirigent Ivo Lipanović pokrenuo je Simfonijski orkestar HRT-a, s izvrsnim puhačkim solistima. Nadahnuo ga je za profinjeno muziciranje Verdijevih Godišnjih doba, temperament Carmen, rafiniranost Messenetove Meditacije s izvrsnom, delikatnom violinom solo koncertne majstorice Mirjam Pustički Kunjko i dramatičnost Puccinijeve La Tregende. Do zadnjeg atoma bića posvetio se agogici, vođenju pravoga tempa i dahovima te savršenim završecima korona u tenorovim arijama. Ostvario je tako suživljenu pratnju kao da se odavno znaju i već dugo surađuju. Ni Piotr Beczala nije krio oduševljenje suradnjom s našim orkestrom i maestrom te ostvarenim izvanrednim ugođajem cijeloga koncerta.

Drugi dio donio je vrhunce u dojmljivoj interpretaciji arije Massenetova Werthera te slavenskim duhom prožetoj ariji Princa iz opere Rusalka sa svim bogatstvom lirskog i dramskog vokalnog izraza u bujnosti Dvořákove glazbe. Pjevao je i ariju Don Joséa iz Carmen, sjetnu ariju Maurizija L’anima ho stanca iz Cileine Adriane Lecouvreur te, u dodacima, ariju princa Sou-Chonga iz Leharove operete Zemlja smiješka i ariju Octavija iz Leharove Giuditte, još jednu paradu dramskoga vokalnog izraza. Dodatke je, pak, upotpunila orkestralna parada, blještava Ciganska svečanost, baletni prizor iz Leharove operete Ciganska ljubav, sa cimbalom solom Dubravka Češnjaka.

Beczala je završio, jer tako valjda mora biti, arijom Calafa Nessun dorma iz Puccinijeve Turandot. Nevažan je, poslije svega, bio ne osobito blistav njezin završetak. Jer, Piotra Beczalu doživjeli smo kao profinjena pjevača čiji stil podsjeća na nedavno preminula legendarnoga tenora Nicolaija Geddu.