Tehnika iznad svega

„Kakav talent, kakva tehnika, kakva škola!“, uskliknuo je oduševljeni belgijski kritičar 1950.godine, kada je Nada Puttar osvojila prvu nagradu na Međunarodnom pjevačkom natjecanju u Verviersu. Godinu dana nakon debija u Operi Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, ulogom Vanje u Glinkinu Ivanu Susanjinu, mlada je mezzosopranistica cijelom svijetu predstavila raskoš glasa koji je od kontraaltovskih laga i dubokog E, kroz zamalo tri oktave, sezao do visokog c.

Rođena u Varaždinu, predvodila je niz znamenitih pjevača poteklih iz toga grada. Učila je glasovir i upisala Muzičku akademiju, u razredu Svetislava Stančića, s namjerom da postane pijanistica. Zapazivši njezine glasovne odlike, profesor Stančić savjetovao joj je da napustiti klavir i da se posveti pjevanju. Poslušala je iskusnoga pedagoga i završila studij pjevanja u razredu Lava Vrbanića. Pripadala je sjajnom prvom naraštaju studenata solo pjevanja nakon Drugoga svjetskog rata, zajedno s Vladimirom Ruždjakom, Nonijem Žunecom, Melitom Kunc, Miljenkom Grozdanićem, Renatom Šeringer, Sergijem Rainisom.

Nada Puttar-Gold pripada plejadi znamenitih hrvatskih mezzosoprana 20.stoljeća. Plejada se, od Ančice Mitrović, Anke Jelačić i Marijane Radev, preko Nade Puttar-Gold i Biserke Cvejić (obje su rođene 5. studenoga 1923!), nastavlja do Majde Radić, Ruže Pospiš-Baldani i Dunje Vejzović. Na opernoj pozornici provela je trideset godina i ostvarila šezdesetak uloga. Osobito je bogata bila njezina koncertna djelatnost. Poslije odlaska u mirovinu bavila se, na poticaj Vladimira Kranjčevića, pedagoškim radom, najprije na glazbenoj školi Lisinski, a zatim na Muzičkoj akademiji.

Repertoar Nade Puttar-Gold obuhvaćao je vodeće mezzosopranske uloge, od Charlotte u Wertheru, Carmen, Dalile i Laure u Giocondi, do Orfeja, Purcellove Didone, Brittenove Lukrecije, Crkvenjarke u Jenufi i Santuzze u operi Cavalleria rusticana. Jednako je prilazila tim velikim atraktivnim ulogama, kao i manjim ulogama, primjerice, Maddaleni u Rigolettu ili, pak, onoj impresivnoj karakternoj minijaturi slijepe starice Madelon u Andrei Chénieru.  Sudjelovala je u izvedbama i snimkama hrvatskih opera Mila Gojsalića Jakova Gotovca, Zlato Zadra i Ekvinocij Ive Brkanovića, More Frana Lhotke, Matija Gubec Ive Lhotke Kalinskog, Adel i Mara Josipa Hatzea i Ljubav don Perlimplina Mire Belamarića.

Otpjevala je oko dvije tisuće predstava i mnogobrojne koncerte. Vrhunski profesionalna i marljiva, stalno je radila na izgrađivanju i usavršavanju glasa. Kontrolirala je svaki nastup, snimala ga na magnetofon i analizirala snimku. Ustrajala je na tehničkoj izbrušenosti pjevanja i na kolorističkom bogatstvu glasovnih registara: da svaki ton živi, da se čuje njegova mekoća, da se iz svakog zapjeva razvija dinamički raspon. Pjevačka tehnika bila joj je iznad svega, i u vlastitu pjevanju i kod učenikâ.

Najdraže su joj uloge bile u operama Richarda Wagnera i Giuseppea Verdija. Amneris u Aidi pjevala je u sezoni 1961/62. čak 37 puta. Za nju je 1967. dobila nagradu Milka Trnina. Pjevala je gospođu Quickly u Falstaffu, princezu Eboli u Don Carlosu, Ulricu u Krabuljnom plesu. Ulogom Azucene obilježila je, u travnju 1974, na premijeri Trubadura u HNK-u, 25. obljetnicu umjetničkog rada.

U Njemačkoj je često nastupala u operama Richarda Wagnera i Richarda Straussa. Pjevala je Ortrud u Lohengrinu, Fricku u Rajninu zlatu i Valkiri, Erdu u Siegfriedu, Waltrautu u Sumraku bogova i Kundry u Parsifalu. U Straussovim operama istaknula se kao Herodijada u Salomi, Clairon u Capricciu, a kao Dryadu u Ariadni na Naxosu upoznala ju je i zagrebačka publika.

Nada Puttar-Gold bila je prvakinja Zagrebačke opere od 1949. do 1956. Potom je bila članica Gradske (poslije Njemačke) opere u Berlinu i Državne opere u Frankfurtu na Majni. Od 1969. do 1979. opet je bila prvakinja Zagrebačke opere. Često je gostovala na drugim njemačkim pozornicama, dva puta u Bečkoj državnoj operi te u Italiji, Francuskoj i Španjolskoj. Rado je nastupala na Splitskom ljetu i na Varaždinskim baroknim večerima.

Godine rada u Njemačkoj donijele su joj susrete i suradnju s najvećim dirigentima kao što su Karl Böhm, André Cluytens, Hans Knappertsbusch, Leopold Ludwig, Lorin Maazel, Georg Solti, Vittorio Gui, Alberto Erede, Francesco Molinari-Pradelli. Bile su to godine  svakodnevnih pokusa i nastupa gotovo svaki drugi dan. Nastupala je s najvećim pjevačima toga doba kao što su  Dietrich Fischer-Dieskau, Jon Vickers, Nikolaj Gjaurov, Sena Jurinac ili Leonie Rysanek. Zbog obveza u njemačkim kazalištima i nesusretljivosti da joj odobre dopust, propao joj je poziv Scale za ulogu Kasandre u Berliozovoj operi Trojanci. Morala je otkloniti nastup u veronskoj Areni s Mariom del Monacom i poziv Teatra Colon u Buenos Airesu za šesnaest večeri cjelovitoga Wagnerova Prstena Nibelunga. Upornim i neumornim radom Nada Puttar-Gold razvila je prirođeni talent, izgradila tehniku i usavršila pjevačku školu. Kao što je u svakoj vokalnoj dionici analitički išla od tona do tona, tehnički ih postavljajući u jedinstveni slijed, tako je i svakom nastupu – opernom ili koncertnom, pristupala angažirano, dajući publici uvijek interpretativni maksimum. Dostojanstvena na sceni i u privatnom životu, žalila je što je u mirovinu morala ići po sili zakona iako je još željela pjevati. Glas joj je zadržao svježinu, ljepotu i plemenitost. I zauvijek će, s njezinih brojnih snimaka, i u sjećanjima brojnih obožavatelja, zvučati osebujnom tamnom ljepotom.