Tata od formata

Film Odjednom tata francuskoga redatelja i suscenarista Huga Gélina svojim se početnim predznakom komedije izravno oslanja o dugotrajnu žanrovsku tradiciju te europske kinematografije. Gélinova sklonost komediji razvidna je i u prvijencu Baš kao braća (2012). Iako prvijenac distribucijom nije prekoračio nacionalne granice, njegova je kvaliteta naznačila mogućnosti toga filmskoga autora. Pretapajući komediju s filmom ceste, Baš kao braća u fokus smješta trojicu habitusom različitih muškaraca i njihovo dugo putovanje prema kući preminuloga ženskoga lika. Kako je pozicija trojice muškaraca u životu te žene bila arhetipska – sestre, prijateljice i drage – nema dvojbe da se u kontekstu usklađuju kao tri dijela jednoga entiteta, a njihovo putovanje barem djelomice doseže i mitsku simboliku. Premda se temom ne čini inovativnim, Baš kao braća svježim je pristupom i promišljenim autorskim stavom postao svojevrsno iznenađenje, čime je zasigurno omogućio i nastanak filma Odjednom tata i sudjelovanje glumca Omara Sya. Nije dvojbeno da je u Syevim glumačkim dosezima prijeloman bio film Nedodirljivi (2011) redateljskoga dvojca Olivier Nakache i Éric Toledano, film koji ga je nakon stvaralačkih traženja uvrstio među elitne europske glumce. Uloga protagonista s društvenoga ruba što postaje njegovateljem invalidnoga bogataša u tome djelu odrazila je i Syevu sposobnost laviranja od komedije do drame bez nagnuća patetici, što je zasigurno pomoglo kvaliteti i tržišnome uspjehu Nedodirljivih.

Gélinov izbor Omara Sya uvjetovan je dosezima Nedodirljivih, odnosno glumčevim dvojnostima u tumačenju. Tako je središnji lik u komediji Odjednom tata isprva neodgovorni hedonist s boravištem na francuskoj rivijeri, koji postane nekonvencionalan, ali brižan otac nakon što mu bivša ljubavnica Kristina (Clémence Poécy) ostavi netom rođenu djevojčicu, a on u potrazi za njom počinje živjeti u Londonu. Brzi kronološki pomak od osam godina, odrastanje djevojčice Glorije (Gloria Colston), protagonistovo profesionalno djelovanje kaskadera pod nadzorom sporednoga lika Bernieja (Antoine Bertrand) okvir su skladna odnosa oca i kćeri, odnosa izložena opasnosti zbog majčina povrataka nakon dugogodišnje odsutnosti i suprotnosti poimanja roditeljskoga nadzora nad djevojčicom. Zbog takvih postavki komedija prelazi u dramu sa sudskim karakteristikama, a naposljetku seže i do melodrame. Ipak, Gelin ni u jednome segmentu ne odstupa od željenoga populističkoga predznaka filma, pa tematski sklop i motivacijske postavke likova ne sežu duboko u razradi, već ostaju dosljedno arhetipske. Karakterizacija likova i njihovi postupci mjestimice su prenaglašeno podložni mehaničkim mijenama, odnosno uvjetovani dramaturškim potrebama, a ne psihološkim sklopom i emocionalnim bićem. Zbog toga kod nekih sporednih likova opažamo klišeje, pa čak i karikiranost. Klišej se prije svega tiče Bernieja, čija je homoseksualnost žanrovsko nasljeđe, dok je karikiranost najrazvidnija u likovima ravnateljice i učiteljice Glorijine škole.

Zanimljiv je način sagledavanja francuskih i engleskih prostora i stanovnika. Dok se neki Englezi ponašanjem i izgovorom čine poput komične slikovnice, središnji lik i njegovo ustrajno odbijanje da govori engleski u Londonu svjedoči o uobičajenom francuskom ponašanju – Francuzi naime ne žele govoriti engleski u susretu sa strancima. Pritom ne treba zaboraviti da je narativni okvir filma zapravo retrospektivni protagonistov komentar, uz jasnu kontekstualnu naznaku straha od smrti i straha od neživljenja, čime se pokušava osvijestiti obična egzistencija pojedinca i potpunije oslikati tema očinstva.

Populizmu filma pridonio je i Gélin svojim redateljskim postupcima. Preglednost građe upotpunio je mjestimičnom primjenom kamere iz ruke kao dokaz unutarfilmske neravnoteže ili pak odmacima od fokusa unutar kadra pa se zamućenost slike doima simboličkom. No pri razvoju motiva lažnih majčinih mailova Gloriji, Gélin postaje transparentnim. Jer prigodom najave toga motiva, već u sljedećoj sceni elaborira tko je pošiljatelj mailova, iako gledatelj to već naslućuje. S druge strane, u naznaci motiva bolesti, ostaje na razini pukoga nagovještaja, ne i razrade.

Snimateljski rad Guillaumea Massarta svrhovito je oslikao filmsku građu, dok ju je montažerski Gregoirea Sivana strukturalno upotpunio. Što se glumačkih izvedbi tiče, iako Omar Sy nije toliko karizmatičan kao u Nedodirljivima, dosljedno tumači razvoj svoga lika. Mlada Gloria Colston pod Gélinovim se nadzorom oslanja na dječju privlačnost, ali pokazuje i naznake glumačke darovitosti. Suzdržana izvedba Clémence Poécy odraz je karakternih promjena, ali mjestimični nedostaci u karakterizaciji ostavljaju je bez visokih dosega.

Komedija Odjednom tata ipak više je nego solidan film o očinstvu. Usprkos povremenim nedosljednostima razvoj središnjega lika od nezrelosti do odgovornosti u očinskoj ulozi  zahvaljujući emotivnosti dopire do mnogih gledatelja. Šteta što je Hugo Gélin podlijegao populizmu i filmsku građu nije nije upotpunio i slojevitim kontekstom te preciznijom redateljskom izvedbom. Zato se nakon zanimljivoga prvijenca i solidne komedije Odjednom tata postavlja pitanje kakav će biti dalji razvoj njegova stvaralaštva.