Svijet naše sutrašnjice

Da novi svjetski poredak – njegovi kreatori, vole umišljati da se temelji na građanskim i ljudskim pravima, slobodi mišljenja i djelovanja – ne počiva na proklamiranim načelima više je nego razvidno svakomu iole upućenom u globalne političke manipulacije i suvremenu totalitarističku praksu zasnovanu na torturi demokracije i vladavini kapitala. No mnogima još nije jasno da taj totalitarizam, sve češće opravdavan i terorizmom nezadovoljnika, onemogućava i slobodu mišljenja, i slobodu djelovanja, i slobodu umjetničkog stvaranja. Da zapravo isključuje svaku slobodu, jer jedino On želi odlučivati o svakoj vrsti ljudskog sna!

Ljudski snovi, koji su stoljećima bili područje ispitivanja smisla i razloga ljudskoga života, područja ljudskog interesa i ljudske komunikacije, danas kao da nemaju smisla. Tko im je ukinuo i oduzeo smisao i razloge komunikacije, pokušavaju odgonetnuti još rijetki umjetnici, pa i kazališni. To pokušava i dramatičar Elvis Bošnjak u novom komadu Ubojstvo u klubu Quasimodo, koji je u koprodukciji HNK Zadar i Kazališta PlayDrama iz Splita 6. travnja praizveden na pozornici zadarskog kazališta u režiji Neni Delmestre.

Bošnjakov mračni komad – u kojem se ubiju dvojica ljudi istoga imena, dakle obezidentitetljeni – pokušava se osmisliti u pitanjima bez odgovora, u jeci retorike koja je dosegnula vrhunac svojeg praznosmisla. U njemu autor, misli Delmestreova, „pod maskom trilera piše o nedokučivim fragmentima života… ili sna… ili smrti?“. Njime dramatičar „uranja u svijet u kojem više ne treba razmišljati o idejama, jer ideali su mrtvi…vjera, domovina, čovječanstvo više nisu razlozi za umiranje“, zaključuje redateljica i pita se: „Ako nema razloga za umrijeti ima li razloga za živjeti?“

Zbog tih pitanja, a najviše zbog života, Bošnjak je, kako sam piše u afiši predstave, dvije godine pokušavao odgonetnuti što tim tekstom želi poručiti, što ga je „stalno vraćalo na dva čovjeka, kojima nije jasno životno stanje u kojem se nalaze, neka žena, neka tajna, otkrivanje neke žudnje“. Onda je, otkriva, „ta žena postala junakinja iz pjesme Boba Dylana Like a rolling stone“, zatim su mu se „miješali motivi nekih drugih pjesama... John Lennon Imagine, Jealous Guy, David Bowie Heroes, Bob Dylan It ain’t me babe, Talking Heads Heaven“. 

No i dalje nije razumio „koja je to misao?, kakva ideja?“ sve dok se jedne noći nije probudio u tri sata i „počeo govoriti dijalog, opet iz pjesme, Hey Joe … kud si krenuo s pištoljem u ruci… zašto imaš pištolj… idem ubiti svoju dragu.. uhvatio sam je kako petlja s drugim čovjekom…“ Te je noći do jutra „napisao pola komada“ i imao osjećaj „da je taj tekst već napisan“, da ga samo mora „pažljivo prepisati, osluškujući nekakav vrlo dalek glas“.

Premda je tekst „nastao pod nekim određenim utjecajem... izašao iz cijele palete zaumnih boja“, čiji autori su  „Beckett, Ionesco, Harms, Tarantino, David Lynch, Monthy Python, glumačka tehnika Stanforda Meisnera“, Bošnjak tvrdi kako je „siguran da je vrlo originalan“ i njegov. U to se potpuno uvjerio kada se na pozornici „počeo igrati tekst, uz pomoć impulsa i značenja koja su u njemu pronalazili“ redateljica Delmestre i glumac, partner Alen Liverić.

Bošnjakova pripovijest o razlozima za tekst, o procesu njegova nastanka i njegovu značenju umnogome govori  ne samo o našem konfuznom dobu nego još više o njegovim kreatorima koji, poput dvojice istoimenih ljudi, pokušavaju jedan drugom pojasniti stanje u kojem se nalaze. Zato će Joe 2 (Joea 1) pitati: „Pojasni mi... ovo stanje u kojem se nalazimo, Joe, pojasni mi ovu dimenziju... ne razumijem, ne snalazim se... izaziva mi tjeskobu, Joe.“

Dramska priča koja počne u klubu Quasimodo s pitanjem o pištolju u ruci nastavlja se pitanjima o kravati i pokrivenoj ženi iza šanka s istom kravatom oko njezina vrata, varira mnoštvo krimi-tema i asocijacija, da bi postupno prerasla u strah od suočenja s tijelom žene iza šanka, raskrivanjem njezina tijela, i završila međusobnim ubojstvom obojice Joea te dizanjem žene iza šanka (dojmljiva Justina Vojaković Fingler), koja će otkriti da je tamo završila zbog pijanstva.   

Problem sjećanja, koji u komadu potencira Bošnjak, nije slučajan. I koliko god se činio joneskovski banalnim u sklopovima rečenica istih riječi, on u glumačkim interpretacijama otkriva nijanse koje su, osim namjerni dramaturški zaplet, i znak sve uočljivije beketovske amnezije današnjega svijeta. Bošnjak u trilerskom komadu sublimira nemoć komunikacije, logoreju izgovorenih riječi, izgovorenih u prostor sutrašnje naše današnjosti, koje suvremeni čovjek umjesto u suvisle sadržaje prevodi u strah od komunikacije, babilonsku zbrku jezika i terorizam. 

Redateljica je u tekstu prepoznala točne probleme i poticajne razloge za predstavu, koja u veoma dobroj glumačkoj izvedbi Elvisa Bošnjaka (Joe 1) i Alene Liverića (Joe 2), rastvara mnoštvo zanimljivih sadržaja i značenja. Pronašla je smislove koji su tijekom predstave zvučali uvjerljivo i ritmički točno gradirali nijanse izvedbe. Veliki prinos predstavi dali su scenografkinja, kostimografkinja i suautorica glazbe Lina Vengoechea i kreator svjetla Ivo Nižić.