Sveto i svakodnevno

Pjesnici u naše doba, više nego ikada, prisiljeni su podsjećati na sebe, i to vlastitom logistikom. Biti sam svoj propagandist nužna je njihova aktivnost ne bi li se spasili od zaborava. Više nije dovoljno da „pjesnici slute Tvorca“, već će u tom procesu naslućivanja sebe morati sami izvještavati, i to one koji su zaspali ponad metafizičkog i estetskog tješiteljstva njihove poezije. To su prije svega odgovorni zastupnici medija koje više zanima brbljavost tržnice i njezina samorazumljivost nego savršena stanja poezije koja ipak, treba priznati, više ne rješava sudbinu svijeta, ali je ipak na trenutak „naslućuje“. Jedan od prodornih i preporodnih trenutaka u pjesnikovu životu jest izlazak njegovih izabranih pjesama. Ako uz to još umije šarmirati rečene medije te  uspije podijeliti knjigu šačici izabranih i upućenih adoranata, njegova borba za opstanak nakratko je odgođena, a on je izložen obnemogloj kritici koja u moru pjesničke stvaralačke „histerije“ jedva vidi svog pjesničkog mezimca o kojem treba pisati. Jedan od rijetkih pjesnika na koje ne treba podsjećati jest Dražen Katunarić, rođen u Zagrebu 1954. Prepoznat kao poetski inzularan u 80-im godinama, redovito je nudio dvojaku vrijednost svoga pisanja: toplu jezičnu spiritualnost i modernističko nasljeđivanje tradicionalnih vrijednosti. Naprosto, iznašao je onaj opoj poetske riječi koji i danas plijeni i koji nam je, začudo, potreban – kao ljekoviti sirup.        

Lirsko obilježje sjećanja u izabranim i novim pjesmama Dražena Katunarića otvara se kao inverzivni postupak u kronološkom poretku narastanja pjesama – od novih pjesama iz 2015. do prve knjige Mramorni Bakho iz 1983. – te iako otkrivamo množinu lirskih vrsta od pjesnikova interesa za ljubavno, rodoljubno, religiozno, pejzažno,  socijalno i mitsko, posve je razvidno da se pjesnikov refleksivno-emotivni stav ustanovljuje i pronalazi u konačnom iskazu kroz antropološko pitanje Što je čovjek?. Zanimljivo je da pjesnik pritom stilski usklađuje uvjete lijepog i na slikovnom i na mudroslovnom planu, šireći svoja pitanja još i na biološki, psihički i duhovni mikro- i makrokozmos samosvijesti svoga doživljaja.

Tradicionalni modernist

Nakon knjige Načitano srce, u koju je uvrstio pjesme iz deset svojih knjiga u rasponu od 1983. do 1999, sada je pred nama isti projekt prijeđena puta kroz izabrane pjesme proširen do godine 2015, a uključuje četrnaest knjiga, ako ubrojimo i nove pjesme pod naslovom Znak u sjeni. Bit će to već prepoznata Katunarićeva potraga za odsutnim (neočekivanim) poetskim izvorom i uvijek središnjim, opredmećenim smislom. Dakle, on je pjesnik i stila i predmeta i jedan je od rijetkih tzv. inzularnih pjesnika koji je opstao, za razliku od svojih suputnika s kraja 1970-ih i početkom 1980-ih, kada je to bio poklič pjesničke aorte, tada mladoga suvremenog pjesništva, nastala usuprot drugoj pjesničkoj regimenti koja je inzistirala na zatamnjenu smislu operacionalizacije jezika. Osjetivši boljeticu od jezičnog preobilja koje je samo sebi svrha, koje je bilo na granici lingvizma i konkretizma, ali i stvarnosnih dosjetki ludističke provenijencije (anegdotalno bizarnih sadržaja), on sa zazorom bježi. Zapravo se udaljuje od te zlehude sudbine modernizma (kako ga on shvaća u knjizi eseja Kuća dekadencije), koji se kao monumentalni proces sekularizacije odvaja od naše civilizacije i njezina božanskog temelja i pri čemu se čovjek postavlja u središte svijeta te postaje samovoljni određivač vrijednosti. Katunarić ne bježi po svaku cijenu, već se po mnogim poetikološkim značajkama doima kao tradicionalni modernist, donekle u Kronosovoj poziciji.

Stoga pjesnik oprezno semantizira klasične jezične prakse ili pak psalmističku jezičnu simetriju (bez eksplicitna starozavjetnog kulta), ili pak sinkopirajući svečano ruho epigrama i mjestimice arhajsku jezičnu teksturu. No zbog primjene suvremenih tema i motivike neće biti, primjerice, odveć himničan, jer nikada nije bio u sporu s poezijom, dapače, vidljivo intertekstualan, vjeruje u sve njezine nasljedne linije. Realnost njegovih osjetilnih zapažanja prirode, ljudi i stvari počesto proishode iz njegova života (što se očituje u novijim knjigama) i on će ih kao spontane tvorevine, krećući se prema tajanstvenom dvorcu duševnosti, ispuniti figurativnim, zapravo alegorijskim djelovanjem. Posljednje je svakako dokaz skrbi za cjelovitost pjesme koja želi biti monument, bez istrzanosti i frag­mentarizacije.

Vibrantno iskustvo klasične mitološke scene prepoznajemo u knjizi Kronos. Kron je, naime, okončao jednu generaciju bogova, jer, da ga ne bi svrgnula, on proždire svoju tek rođenu djecu. Što reći? Koliko groze u povijesnom paralelizmu s današnjicom! Kronos je personifikacija prepoznatljiva vremena, kaos prije uspostave reda te je on i nadalje naš bog, koji radije biva prognan jer ne želi služiti poretku, a kao vladar nesposoban je vladati. Napomenimo da je Katunarić sklon konceptualnom osmišljavanju svojih knjiga prema već rečenom predmetu ili stilu pa se koristi psalmom (poema Pjesan o Stjepanu), epigramom (knjiga Lijepak za slavuja), pjesmu u prozi ili pjesme posve oslobođene bilo kakve formalne stege. U svim izričajnim ulogama pojavljuje se subjektivno lirska (logocentrička) emocionalna zauzetost koja slijedi inkantaciju daha pjesnika čija se pobuna spram apsurdnog protjecanja vremena očituje u jezičnim i misaonim inkrustracijama toga vremena.

Toplina temata koja isijava iz te poezije oplemenjena je bogatim pojmovnim iskustvom, iako pjesme mogu zaokružiti svoj sadržaj u višeznačnoj ezoteričnosti: „danas mrtav vrapčić / sutra mrtva / ptica / i tako do uskrsnuća“. Pjesnik nam opet predočava apsurdnost i zagonetnost svijeta, što odgovara pjesničkoj figuri paraboli, kojom je navijestio i istoimenu knjigu iz godine 2001, zadržavajući uzvišenost i ozbiljnost, a ono jednostavno po sebi uzdižući do moralnih vrednota bez naglašene retorike starinskih retora. Njegove crtice u knjizi Parabola, ali i pjesma u prozi Paranoja – paradigma su parabole u cijelosti.

Mediteranski korijeni

Njegova ostrašćena pjesma prati tenzije duha koje bezrezervno odbacuju poststrukturalisti, tzv. semantički konkretisti ili nefigurativni  tzv. stvarnosni pjesnici. Pjesnik spretno zaobilazi i nadrealni automatizam, koji ponire u predio podsvijesti. Tako daleko i neučinkovito Katunarić ne odlazi. On je za askezu stvarna putovanja, primjerice, za odlazak u pustinju ili na pučinu. Boraveći i lutajući tamo on je zapravo u potrazi za eliksirom objave, ili barem pronalaska izvorne, neoskvrnute ljepotnosti. Sklad ovih pjesama čini jedinstvo spoznaje o novoizgrađenom svijetu, o stvarima i njihovu značenjskom izmještanju i o prirodi bez kozmetike (možda samo jezične). Važno je istaknuti da u tim spoznajama pjesnik nikada ne zaboravlja svoje mediteranske korijene te je svoju reputaciju zadobio i kao predstavnik maritimne struje suvremenoga hrvatskog pjesništva koji poseže za čakavicom otoka Brača. Polazeći od afektivnih vrijednosti konkretnog prizora, primjerice, mediteranske panorame, on pojmovnom vivisekcijom kozmički iskonskog pretače u mjerila malih i neznatnih. Prirodu će po tom principu derivirati iz nje same (pjesma: „Izgleda da je zima požurila proljeće...“) s visokom ekološkom sviješću. Naprosto smo zatečeni cjelovitošću pjesama i njihovom poantiranom svrhovitošću koja gravira granice i pulsacije života. U tome, naravno, ljubav zaprima svoje tijelo. Pjesme nisu bestjelesne, ali nisu ni orgijastički raskalašene. Nisu ni zatočene u svome tijelu da nas frustriraju – zatočene su u jeziku i puštene na slobodu.

Kronos je možda najhomogenija Katunarićeva knjiga jer se pjesnik usuđuje ulaziti u misterij svemira, ljudski i s osjećajem transcendentne prisutnosti, a pritom je shvaćena pustolovno te je lirski sinopsis izvan mjerenja tzv. velikih znanosti. No već s knjigom Lira / Delirij pjesnik očituje nesvakidašnju podložnost zbilji kao objektu svoje ophodnje. Fizički izravni pogled i potreba da se to nešto stvarno transcendira paradoksalno zalazi u laboratorij snova.

Katunarić je doista pustolovni pjesnik, uvijek u stilskom pokretu tražeći predmet svoga pjesničkog interesa – uvijek žedan novih sudbonosnih sadržaja i to postupno izabirući ih i koristeći ih kao tradicijske stečevine, a istovremeno pokazujući neposluh spram vladajućih poetskih konvencija, dakle, stvarajući vlastiti estetski normativ. Podjednako je to činio u mladenačkim kao i u muževnim godinama, koristeći sveto i svakodnevno kao gorivo za poetizaciju jednog dolazećeg i odlazećeg svijeta: „Netko je prije mene iz daha stvorio svijet u koji ću sad kročiti... Rastvorit ću krila i nositi na tjemenu taj posvećeni zrak. U njemu diše sve što postoji prije mene, sa mnom.“ Ničeovska prazna transcendencija sigurno se našla u čudu i u uzmaku pred očitim primjerom da se svijet može ispuniti kršćansko-socijalnim impostacijama, a čitač pritom mora uzdrhtati od smirene rječitosti koja posjeduje raritetnu vrijednost i koja iz sintakse svijetli sama iz sebe.