Sukob Starih i Mladih

1896.

Poslije dva desetljeća rada izašla je prva knjiga Hrvatskih narodnih pjesama u 7000 primjeraka u redakciji Ivana Broza (koji je umro još 1893) i Stjepana Bosanca, koji je posao završio. Od 1877, kada je izašao prvi Matičin poziv za skupljanje narodnih pjesama, prikupljeno je 130 zbirki pa je to bila najkompletnija zbirka uopće. Janko Leskovar objavljuje Propale dvore, prozu objavljuje i prije spomenuti dvojac pod pseudonimom Osman Aziz, pa Vjenceslav Novak Nikolu Baretića, Izabrane spise Ivana Dežmana priredio je Franjo Marković, poeziju objavljuju Hugo Badalić i Vladislav Vežić. Nikako ne jenjava rad klasičnih filologa pa je Maretić priredio Vergilijevu Eneidu, ali se vidi da su u Matici poslušali savjet Kršnjavoga pa su objavili nekoliko naslova iz suvremenih svjetskih književnosti. U prijevodu Vinka Kriškovića pojavili su se eseji britanskoga povjesničara, pjesnika i političara Thomasa Macaulaya (1800–1859), a Martin Lovrenčević napravio je izbor iz novije ruske pripovjedačke proze. Uz to valja spomenuti i knjigu Julija Adamovića Francuska drama od njezina početka do najnovijega vremena.

Igrokaz Ljubav i sjaj objavila je danas malo poznata Hermina Tomić, supruga Josipa Eugena Tomića, kontroverzna glumica i književnica.

Prirodopis (Stjepan Gjurašin, Iz bilinskoga svieta) i historija (Franjo Valla, Poviest srednjega vieka) i dalje su nezaobilazni dio Matičina izdavaštva.

1897.

Na redovitoj glavnoj skupštini (20. lipnja) predsjednik Smičiklas radosno govori kako je prošlo vrijeme u kojem su se matičari ljutili što se ne pojavljuju narodne pjesme i kaže da je 150 ljudi skupljalo po narodu pjesme za Maticu. Upozorava da je to samo dio posla i da će Matičina izdanja omogućiti stručnjacima idući korak. O toj će godini izaći drugi svezak (Junačke narodne pjesme, uredio Stjepan Bosanac). Na istoj je skupštini Matičin predsjednik mogao s ponosom reći: „Naša beletristika našla je u Matici prvo jako uporište. Morat će se jednom priznati da je preporod Matice donio novu epohu za našu beletristiku. I jedno i drugo je priznala naša znanost, iako još nemamo to obrađeno i statistički reljefno kako treba.“

Smičiklas je odgovarao i na prigovore Mladih, koji bi htjeli puno više različitih usmjerenja iz svjetske književnosti u hrvatskoj, rekao je da još nismo oblikovali ni hrvatsko društvo, da smo državno rastrojeni i da tek stvaramo svoje građanstvo. Tajnik-blagajnik Kostrenčić upozorava da je članstvo opalo za 500 osoba i da je i toliko manje pretplatnika za Hrvatske narodne pjesme. Ipak, Matica je stabilna, posebno zahvaljujući donatorima.

Iz svojih zaklada Matica je davala nagrade za najbolja ostvarenja, ali ta nagrađena djela nisu dobivala uobičajeni honorar (20–30 forinti po arku), protiv čega se bunio J. E. Tomić (koji je često dobivao nagrade) tvrdeći da bi se honorar i nagrada morali promatrati odvojeno. Za prosudbu neslaganja valja znati da su nagrade bili visoke (ako su bile iz Draškovićeve zaklade, iznosile su 400 forinti po djelu).

Osim narodnih pjesama objavila je Matica mnogo proze (Šenoa, Turgenjev, Vjenceslav Novak, Osman Aziz), dramskih tekstova (A. T. Pavičić, F. Miler, Ida Fürst), Koloman Rac priredio je Cezarovo djelo Galski i Građanski rat, a Franjo Petračić Symposion Platona i Xenophona). O. Kučera, Vj. Klaić objavljuju djela iz svoje struke, a Njemačku književnost do smrti Goetheove napisao je Robert Pinter.

1898.

Mnogo puta spominjan tajnik-blagajnik Ivan Kostrenčić obavljao je iznimno mnogo posla i često mu je uprava ostavljala da donese konačnu odluku u spornim pitanjima. Višeput je davao ostavku, tražio pomoć, a sada je (4. lipnja) tražio da ga Matičina uprava, nakon 22 godine rada, razriješi svih dužnosti. Izabran je pododbor koji je trebao problem riješiti i koji je predložio da Kostrenčić ostane, ali da mu se daju dva pomoćnika, urednika, od kojih jedan za „poučne struke“ (poslije je odabran O. Kučera), jedan za beletristiku (A. Harambašić). Dobio je i pomoćnika „za računarski posao“ i podvornika, iz čega je vidljivo o čemu se sve dugi niz godina morao brinuti. Važno je znati da je urednički posao uključivao lekturu i korekturu, morao je planirati izdanja i brinuti se da rukopisi stignu.

Još dvije godine prije Matica je ponudila Sil­viju S. Kranjčeviću da izda njegove Izabrane pjesme i to se dogodilo ove godine. Izlazi i treća knjiga narodnih pjesama – Junačke pjesme (muhamedovske). Objavljuju se prozni tekstovi A. Nemčića, J. E. Tomića, E. Mulabdića, J. Leskovara, H. Sienkiewicza i stručne knjige I. Hoića (zemljopis), I. Rabara (povijest), a uvodi se i nova – zdravstvena – problematika (Antun Lobmayer, Čovjek i njegovo zdravlje). M. Šrepel priredio je knjigu Rimska književnost i latinski jezik, a S. Senc Ksenofontove Izabrane spise.

1899.

Prethodne godine (25. lipnja) skupina književnika pod imenom Mladi poslala je vlastima na odobrenje pravila budućega svojega društva pa se u toj godini u Matici o tome puno razgovaralo. Matica je htjela pokazati da su pod njezinim krovom (u doslovnom i prenesenom značenju) svi dobrodošli. Potkraj listopada sazvala je Matica sastanak na koji je pozvala 60 književnika, ali se na sastanku, zajedno s članovima Matičine uprave, našlo 19 osoba. Tajnik Kostrenčić postavlja pitanje jesu li potrebni književni sastanci u Matici i ako jesu, kako trebaju izgledati. Također pita nazočne o potrebi i koristi javnih predavanja. Nakon rasprave (Smičiklas, P. Tomić, Harambašić, A. Tresić Pavičić, J. Hranilović, M. Grlović, R. Pinter, N. Andrić, Đ. Deželić) zaključeno je da se u Matičinim prostorijama ne može organizirati život književničke organizacije kakva se želi i da takva udruga ne može biti udruga samo Matičinih književnika. Deželić je predložio da se stupi u dogovore sa svim književnicima i da se u njima vidi „kako da se u Zagrebu ustroji opće hrvatsko književno društvo“. Treba napomenuti da neformalno djeluje od 1897. Klub hrvatskih književnika. Nova je okolnost bila da je prijedlog pravila posebnoga književničkoga društva odbijen pa su se različite struje sastale 11. listopada 1899. i donijele zaključke. Zaključci su da treba osnovati posebno književničko društvo („obćenito i zajedničko“), da će vlasti predložena pravila unekoliko promijeniti, da Đ. Deželić i L. Marjanović posjete vladine dužnosnike i saznaju što bi trebalo promijeniti da bi pravila bila prihvaćena. Matica je pomirljivo djelovala u nesuglasicama između Starih i Mladih. Nova su pravila podnesena 24. listopada 1899. i vlada ih je odobrila 17. ožujka 1900. Osnivačka skupština Društva hrvatskih književnika održana je 22. travnja 1900. i za prvoga je predsjednika izabran Ivan Trnski. Od tada Matica hrvatska i Društvo hrvatskih književnika surađuju kao dvije samostalne ustanove.

Matica objavljuje djela poznatih domaćih književnika (Arnold, Novak, Đalski, J. E. Tomić) i Puškinovu poeziju o stotoj obljetnici njegova rođenja. U prijevodu A. Harambašića izdala je Pučke pripoviesti Marka Vovčoka, pod kojim se pseudonimom krila ukrajinska književnica ruskoga podrijetla Marija Aleksandrovna Vilinskaja (1833–1907). Nastavlja se objavljivanje knjiga iz prirodopisa (Gjurašin), povijesti (Valla), književno-kulturne povijesti drugih naroda (Šrepel o talijanskoj renesansi), o hrvatskoj glazbenoj tradiciji (Zajc) o antičkoj klasičnoj tradiciji (M. Šrepel, M. Kuzmić). Izašao je i novi svezak Junačkih narodnih (muhamedovskih) pjesama.

1900.

Prvoga lipnja Dionička tiskara piše Matici da je odlučila „obustaviti koncem lipnja t. g. štampanje Vijenca u vlastitoj nakladi“. Naglašavaju da su tijekom godina pretrpjeli veliki gubitak, znaju da ima književnika koji bi htjeli pomoći da list nastavi svoj život, a Dionička će ga tiskara dati onomu tko ponudi najbolje uvjete, a njezin je uvjet da se časopis deset godina tiska kod njih uz stanovitu cijenu. Uslijedili su intenzivni razgovori u Matici, a Josip Eugen Tomić sjetio se da kod vlade postoji podnesak po kome je „Matica dužna preuzeti izdavanje Vijenca ako bi ga Dionička tiskara prestala izdavati“. Smičiklas je molio i književnike da pomognu, što su oni i obećali pa je na sjednici Matičine uprave pala odluka. Svi su glasali za to da Matica bude vlasnica Vijenca, a većina i za to da bude izdavateljica. Odgovorni je urednik Đ. Arnold. Na godišnjoj je skupštini predsjednik Smičiklas rekao da će se Matica za Vijenac žrtvovati „do neke granice“. Tražit će pretplatnike i dobrotvore, sve što se za časopis dobije na njega će se i potrošiti, Matica neće ništa zarađivati na njemu, književnici su obećali pomoći. Iako se činilo da je potreba velika i da su stvoreni potrebni uvjeti, nije bilo ni blizu dovoljno pretplatnika. Skupina književnika održala je sastanak 20. studenoga i odlučila da će predložiti Matici hrvatskoj reformu njezina unutrašnjega ustroja i reformu časopisa Vijenac. U cirkularnom su pismu izjavili kako je Vijenac oduvijek bio žarište hrvatske književnosti, ali se nikada nije prestao boriti s materijalnim teškoćama, niti do 1873. (kada iza njega stoji Matica), niti poslije toga (kada iza njega stoji Dionička tiskara). Konstatiraju da ponajbolji hrvatski književnici ne surađuju sada u tom slavnom časopisu, ne žele ulaziti u razloge, nego tražiti rješenje kako bi se oko njega opet okupili naši najbolji pisci. Drže da on mora postati potpuno književni list jer takva u Hrvatskoj nema, da treba postati mjesečnikom „na osam araka s ukusnim ilustracijama“. Po njihovu mišljenju Matica mora reformirati svoju izdavačku djelatnost i umjesto desetak redovnih izdanja tiskati godišnje šest izvornih knjiga, većinom beletrističkih. Novac koji bi se uštedio namijenio bi se za Vijenac, a Matičini bi članovi bili zadovoljni jer bi dobili šest originalnih knjiga i dvanaest brojeva Vijenca godišnje. Ti su prijedlozi razmatrani, ali su prihvaćeni samo u maloj mjeri.

Matica hrvatska u povodu 50. obljetnice Strossmayerova biskupstva izdala je lijepi zbornik njemu u čast pod naslovom Spomen-cvieće iz hrvatskih i slovenskih dubrava s Biskupovom slikom, s 18 umjetničkih slika i 29 slika u samom tiskarskom slogu. Na 655 stranica nalazi se 68 priloga, 47 hrvatskih i 21 slovenskih književnika, kulturnih i znanstvenih radnika s predgovorom Matičina tadašnjega predsjednika Tadije Smičiklasa. Autori tekstova doista su prva imena slovenske i prva imena hrvatske kulture. Knjiga je izašla i kao divot-izdanje. Nastavlja se objavljivanje Šenoinih pripovijesti, Matica predstavlja Viktora Cara Emina s njegovim pripovijetkama iz istarskoga života (Pusto ognjište) i Edhema Mulabdića (Na obali Bosne), a u prijevodu Ise Velikanovića pojavile su se Izabrane pripoviesti poljske spisateljice Elize Orzeczko (1842–1910). A. Musić objavio je drugi dio svoje Povjesti (sic!) grčke književnosti, F. Valla Poviest novoga vieka, a I. Hoić petu knjigu svoje serije Slike iz obćega zemljopisa.

(nastavak u sljedećem broju)