Stvarni i imaginarni životi

Na Sceni 121, Gradskoga kazališta Gavella u Zagrebu premijerno je 28. ožujka izvedena predstava Srce veće od ruku. Nastala prema motivima istoimena dramskoga teksta Elvisa Bošnjaka (koji je bio praizveden 2012. u produkciji PlayDrame iz Splita) i glumačkih improvizacija članova Gavelle, a u režiji Tamare Damjanović, koja supotpisuje dramaturgiju s Ninom Bajsić, rezultat je rada na zajedničkoj priči kako bi se „spojili neki (možda – zaista, samo možda) sasvim nespojivi ljudski senzibiliteti; kako bi se nešto – doživjelo, proživjelo, osjetilo“.

U ringu kazališne pozornice glumci su na samu početku, dok publika ulazi u kazalište i intimni prostor kuće četvero protagonista, već u svome kutu boksačkoga četverokuta, čekajući trenutak pokazivanja ljubavi, strasti i straha. Izmjenjuju se energetske smjernice, dijagonalna prožimanja. Svjesni drugog i drugosti u njihovim životima, gledatelji postaju voajeri njihovih sudbina, kroz četvrte zidove vireći u njihove egzistencije.

U središtu je erotskoga borilišta stol s četiri sjedalice na koje sjedaju akteri ljubavnih isprepletanja i povremeno skupa komuniciraju, govoreći istodobno za zajedničkim stolom ili oko njega, u raznim kombinacijama parova. Ponekad sjedaju na stube, gledaju međusobnu igru, gotovo sudjeluju u tuđim pričama ili postoje kao sjene i ideje.

Pojedinci nikad ne doznaju potpunu priču i istinu o sebi i drugima iako o njima razgovaraju, muče se, istražuju. Kao da je riječ o poetizaciji života, dotaknutim pričama, impresiji koja nerijetko nema kauzaliteta, spominju se dijelovi prošlosti, životi koji su krenuli drugim smjerovima, sadašnjim trenucima čekanja, neizvjesnosti, praznine i nerazumijevanja. Složenost se karaktera i muško-ženskih veza uvišestručuje svim mogućim poveznicama između četiriju izloženih sudbina.

Barbara Nola u ulozi Žene pokazuje glumačku dinamičnost i svježinu, istodobno sumnje i slutnje kraja u ulozi ljubavnice, ogor­čenost u odnosu prema mužu, u atraktiv­no­me žutom kostimu i crnoj kožnoj jakni (sce­nografkinja je i kostimografkinja Marita Ćopo). Mlada Tara Rosandić kao Prijateljica u svom je prvom glumačkom nastupu u Gavelli, nakon brojnih nagrada za predstave u Histrionima, zabljesnula na maloj pozornici u Frankopanskoj. Izražena strast, veselje i mangupski sjaj u oku, smijeh i fokusiranost na partnera izmjenjuju se s okretnošću i razigranošću, na rubu samozatajnosti i eksplozije, duboke želje i tuge, sa stalnom tajnom u pokretu i gesti. I Andrej Dojkić, također novi član Gavelle, opravdao je očekivanja u energičnoj ulozi Prijatelja i dubokim emocijama rastrzana ljubavnika. Ističe se i tjelesnom kondicijom (penjući se na stupove kazališne scene brzinom pauka i okretnošću kaskadera). Hrvoje Klobučar u ulozi Muža, ujedno i ljubavnika, scenski je atraktivan, šarmantan, tajnovit i zagonetan, vješto i dojmljivo ostvarujući promjene raspoloženja i preobrazbe identiteta.

Nakon otvorenih fiktivnih prozora, svjetlosnih mozaika te atmosferskih i psiholoških fokusiranja (oblikovatelj svjetla Zdravko Stolnik), zurenja u prazno, čehovljanske kiše, burnih reakcija, ponovno nastaje šutnja, bez glazbe (izbor glazbe Tamara Damjanović), nakon pjesme Smoke gets in your eyes (The Platters) čuje se tišina istodobna s vraćanjem u kutove kazališnoga i egzistencijalnoga ringa i čekanjem rješenja koje nitko ne želi.

Predstava je zasnovana na igri uvlačenja mašte u svijet stvarnosti. U Bošnjakovu tekstu sve započinje i završava odlaskom na spavanje i sanjanje. U tekstu predstave igra je imaginacijom i stvarnošću u prvi mah manje određena okvirom sna. Protagonist sjedi u stanu s bračnom partnericom, a zamišlja da vodi ljubav s ljubavnicom. Ili: protagonistica razgovara s mužem, a ostvaruje scenski kontakt s ljubavnikom u imaginarnom prostoru. Ti su prostori i figure sjećanja i maštanja odzrcaljeni istodobno u kaleidoskopu fragmenata iz ljubavnih i ljubavničkih odnosa. Povratak mužu i ženi, stalnim partnerima, osvješćuje i smiruje život, koji pak ponovno postaje imaginacija.

Mlade umjetnice, redateljica i sudramaturginje precizno vode višestruku radnju pogledima, govorima, mimikom, a glumački kvartet motivirano, znalački i posvećeno, precizno ulazi u zrcala svijesti i podsvijesti ljudskih života, bračnih i preljubničkih odnosa.

Motivi Bošnjakova teksta dobro su u Gavellinoj predstavi isprepleteni s glumačkim improvizacijama. Jedini je nedostatak predstave njezino trajanje. Da umjesto sat i dvadeset i pet minuta traje oko sat i deset, izbjegla bi se prevelika repetitivnost. Unatoč tome, nova Gavellina predstava donosi svježinu na hrvatsku scenu i precizno razrađen, dinamičan kazališni kôd, sklad dramaturgije, režije i glume te posvećenost stvaranju kazališne čarolije.