Spoj tradicije i moderniteta

Dugo sagorijevajući od – što poslom, što od borbe s nepravdama uzrokovana – stresa, Luka Rašelj, okorjeli trudbenik neimenovanoga javnog mastodonta (u kojemu nije teško prepoznati autorova donedavnoga poslodavca Hrvatsku radioteleviziju) na radnome mjestu doživljava moždani udar. Dok leži u horizontali bolničkoga kreveta, u komi, njegovo se tijelo odmara, ali um ne miruje, nego brodi uspomenama i sjećanjima iz Lukine bogate, šezdesetogodišnje iskustvene riznice. Svjedočimo tako odrastanju u „Morlakiji“ (kako junak naziva rodnu mu Imotsku krajinu), prvim seksualnim iskustvima i raznolikim događajima iz svih etapa junakova života, kojemu je smjer uvelike odredila strina znakovita imena Magdala. Autor se služi pripovijedanjem u prvome licu jednine te se čitatelj upoznaje s različitim ruralnim navadama i običajima, ali, nakon junakova preseljenja u Zagreb, svjedoči i kafkijanskim traumama kroz koje Luka Rašelj prolazi. No to je bilo neizbježno i očekivano, s obzirom na to da je riječ o pravdoljubivu pojedincu koji svoj vijek provodi u etici, istini i poštenju nimalo sklonoj radnoj i životnoj sredini.

U romanu Morlakova pećina (prije kojega je 67-godišnji umirovljeni producent HRT-a Nedjeljko Kaveljević Ždero objavio jedan satirički roman i zbirku pjesama) autor bilježi svjedočanstvo čovjeka osuđena da robuje ljudima koji političkim smicalicama osvojiše pravo na istinu, ne dopuštajući više mogućnost postavljanja pitanja. Priča je to o neuklopljenom pojedincu slobodne misli kojega birokratska klika postupno „melje u mekinje za stočnu hranu“ i koji dočekuje i ispraća jedno za drugim „novo vrijeme“, ali pritom nikako da doživi pravednije društvo. No, uza sve to, Morlakova pećina lijepa je, ali i tužna ljubavna priča, roman o zabranjenoj, sudbinskoj i tragičnoj ljubavi.

Nedjeljko Kaveljević Ždero vješt je pripovjedač te darovit i načitan pisac. Morlakova pećina roman je premrežen brojnim citatima, aluzijama i referencijama (od narodne pjesmarice, preko Edgara Allana Poea, Márqueza i Krleže pa sve do Tenžere i Nikice Petraka, ali ipak uz najveći utjecaj Ive Brešana). To je rukopis fragmentirane radnje, razgranate u više linija koje se ne razvijaju linearnom vremenskom progresijom, već se jedna na drugu naslanjaju principom asocijativnosti. Autor vješto ostvaruje preglednost unatoč nelinearnosti fabule i zastupljenosti brojnih različitih motiva i glasova. Među njima najzanimljiviji su oni što se javljaju na način antičkoga kora i iz usta ljudi (Škopiguda i Đokan) koji u Lukinu komatoznu svijest uplovljavaju iz daleke mu zavičajne prošlosti, duhovito komentirajući iskustvenu mu popudbinu izričajem bliskim narodnoj predaji, gdje se narodna mudrost, psovka i humor spajaju u bogat i efektan amalgam pravdoljubiva inata, kao jedino moćno oružje suprotivo političkim, koristoljub­ljem vođenim elitama.

Kao važna sastavnica romana prepoznaje se tematiziranje opreke selo – grad, pri čemu je u ruralno ambijentiranim dionicama primjetna stanovita doza mitologizacije i idealizacije, neutralizirana elementima subverzivnosti (primjerice kroz odvažan tretman erotike povezan s likom Magdale, koja je i u funkciji otpora patrijarhalnosti). Erotskim motivima autor propituje opreku između religijske/duhovne i karnalne/seksualne komponente ljudskoga života, fokusirajući se na moralne dvojbe čovjeka odrasla i odgojena u patrijarhalnoj sredini te uz velik utjecaj Katoličke crkve. Kod dionica smještenih u grad primjetan je autorov trud oko demistifikacije politike, a kroz pojedine motive vezane uz rokerski novi val rukopis na trenutke zadobiva i natruhe romana s ključem. Iako se ti motivi naizgled čine suvišnima, oni roman čine višeslojnim, jer podtekst romana obogaćuju paralelom između mita (prisutna u ruralno ambijentiranim dionicama) i trača (u dijaloškim dionicama različitih sugovornika s kojima junak u Zagrebu dolazi u kontakt).

Najveće pohvale autor zaslužuje tretmanom jezika; njegov vokabular je bogat, a izričaj gust, često i vrlo poetičan, te se Nedjeljko Kaveljević Ždero pokazuje kao elokventan pisac razvijene artikulacije i autor sklon efektnom poigravanju riječima, koje često na začudan način kombinira (ponekad pretjerano). Također, vrlo je vješt u strukturiranju rukopisa, čija rascjepkanost te prostorna i vremenska skokovitost romanu donose dozu nepredvidljivosti, ali bez narušavanja preglednosti. Upravo se efektno destruiranje linearnoga tijeka, u skladu sa psihičkim stanjem junaka, prepoznaje kao mudro odabrano sredstvo borbe protiv etiketiranja romana arhaičnim, što bi, s obzirom na autorov izričaj, donekle moglo biti i opravdano. Autor se vješto služi ironijom, osobito u dionicama sa snažnim kritičkim nabojem usmjerenim političko-društvenoj i socijalnoj stvarnosti. No ipak je uočljiva neizbalansiranost. Naime, previše doslovnoj, izravnoj i nesuptilnoj kritici socijalističkoga razdoblja pridružena je mnogo blaža kritika novodobnih anomalija, pri čemu autor izbjegava analizu političkih prilika, ograničivši se na komentiranje uvjeta rada u domaćoj inačici kapitalizma.

Morlakova pećina zanimljivo je i sadržajem bogato romaneskno štivo vrijedno čitateljske pozornosti, puno događanja, erotike i humorom ispunjenih iskričavih dijaloga, koje uvjerljivo dočarava život na selu u kasnom socijalizmu i u gradu u „mladoj demokraciji“. To je vješto napisan roman na spoju tradicije i moderniteta obogaćen filozofičnošću i društvenoanalitičkim komponentama, ali koji će biti upamćen kao zbroj zanimljivih, nerijetko i efektnih dionica, ipak nedovoljno koherentan kao cjelina.