Smiluj se sebi i traži Boga!

Kad se čovjek posve smiri i umiri, umre, onda se drži da nema lijeka protiv te neumoljive bezizlaznosti. Skončao on na bilo koji način – nasilnom ili takozvanom prirodnom smrću – s njime je gotovo. Dinamika njegova života posve je onemoćala i konačno se upokojila. Bespomoćan je. Sve su mu se mogućnosti svele na nemogućnost svih mogućnosti. Njegovi se neprijatelji raduju na pomisao da je postao posve bezopasan i da se poništio svaki smisao njegove opstojnosti. Nema on više pravo ni na što – čak ni na dobar glas. Neki, nasilno umoreni, čak ni na grob.

Tako misle sijači smrti koji drže da, nakon njihove zadnje i neupitne prosudbe, slijedi osuda i njezina provedba – dokidanje ili likvidiranje čovjeka kao čovjeka, sa svime onim što on jest. Da bi se u to uvjerili, omamljuju se novim zlim mislima i još gorim djelima sve dok im sve to ne dođe na naplatu kad stanu pred posve neometanu i nepodmitljivu Pravdu koja ne dopušta da joj se bistrina pogleda ičim zamagli.

Veoma je zavodljiva napast biti krojačem sudbine onima sebi jednakima i tim se činom uzdignuti nad njih. Koji popuste toj pomisli, znaju da bi i najslabija kritička misao mogla osporiti njihove stavove i odgovarajuće im ponašanje. Stoga se skrivaju i ne dopuštaju da se o njihovim zlodjelima javno govori, raspravlja ili, ne daj Bože, u neovisnom sudskom procesu prosudi. Ako se pak može likvidirati čovjek, zašto mu se ne bi osporila i nepristrana prosudba eventualne njegove krivnje?!

Hodočašće u svoju nutrinu

Takva misao, zatvorena u sebe, ne dopušta da se u nju probije svjetlo koje bi proširilo čovjekov obzor, raspršilo tamu i istjeralo mrak iz svakoga kutka ljudske duše. Zarobljena misao tamnija je od groba na koji je navaljen velik kamen. Koliko god je važno naći i istražiti grobove nevinih žrtava, još je važnije pretražiti skladište odbačenih i prezrenih misli čije su mjesto zauzele one pogubne u ime kojih su mnogi pogubljeni. Pesimistička misao kaže da svijetom hodaju grobari dobrih nakana, oni koji nastoje pokopati plemenite osjećaje i altruistične planove.

Da bismo donekle proniknuli ljudsku zbilju, ne treba ići s onu stanu dobra i zla. Sasvim je dovoljno zaći s onu stranu zla, probiti se ispod njegova korijenja do nepomućene dobrote. Otuda se sve jasno vidi, razaznaje i ispravno vrednuje. Na izvoru ispravnih misli i nesebičnih težnji doživljava se pozadinsko zračenje Velikog praska dobrote i ljubavi pri kojem je bjelodano što je u skladu sa smislenim postojanjem, a što pak posve od njega odudara.

Da bi se to istražilo, potrebno je zaroniti duboko – barem toliko duboko koliko je trebalo Sokratu da istraži Heraklitove misli. Svaka čast i Sokratu i Heraklitu, ali i u nama ječi ista dubina pradavne tajne bića i bitka. Da je ne ćutimo, ne bismo se ni obazirali na te velikane misli i njihove mudre izreke.

Već na samu pomisao zaranjanja u dubinu obuzima nas određena ozbiljnost i strahopoštovanje. Postaje nam jasno da je mnogo lakše i zabavnije otići nekamo daleko nego riskirajući spuštati se duboko. Širina je bez dubine puka površnost, a dubina i nije moguća bez određene širine – valja znati i čega je dubina dubinom.

Ako je ikoje biće u svijetu dovoljno zagonetno i donekle pogodno za istraživanje, zasigurno je sebesvjesni čovjek sa svim svojim sposobnostima i duhovnim moćima koje čine cjelinu i odaju usmjerenost prema uvijek dalje, dublje i više. Zato se valja uputiti na hodočašće svih hodočašća – tamo gdje odzvanja pradavna tajna i gdje sve istine imaju svoje izvorište i uporište.

Naravno, u tom se razmišljanju smijemo pozivati i na svoja iskustva s hodočašća u velika svetišta. Daljina mjesta i duljina trajanja hodočašća ima svoju ulogu, ali još je važnija sama kvaliteta hodočašćenja. Uzaludno je mrcvariti tijelo, ako se duh ne pokori Duhu.

Hodočašća su poznata gotovo u svim religijama. Mogli bismo reći da je čovjek po svojoj naravi hodočasnik. Osjeća se nedovršenim, nepotpunim, uvjetovanim, površnim u spoznaji, klimavim u odluci. U samom sebi ne postiže ispunjenje najdubljih težnji i ostvarenje svojih opravdanih želja. Zato traži susret koji bi mu otvorio nove mogućnosti i naznačio pravac prema konačnom udomljenju.

Istina nadilazi čovjeka

Koliko god je Zemlja čovjekovo obitavalište, on se na njoj doživljava strancem. Čežnja ga vuče prema plemenitijem, potpunijem, uzvišenijem, svetijem i sretnijem životu. Začudo, neće ga otkriti negdje izvan sebe, nego upravo u sebi. Poznata uzrečica kaže: „Tko puno hodočasti, slabo se posvećuje.“ To samo znači da takav, nazovi hodočasnik, Boga ne traži ispravno ni na pravom mjestu. Za Bogom ne treba trčati! Nije on nikamo utekao. Tko zamišlja natjecanje s njim, već je u startu izgubio utakmicu. Jedino smireno i pozorno osluškivanje te znatiželjno motrenje ima izgleda na uspjeh.

Za taj se pothvat traži istinska poniznost: priznanje da nismo neovisni o istini kao što nismo ni njezini gospodari, a još manje njezini izmišljači. U tom poslu potrebna je i strpljivost, barem ona lovca na čeki. Kad se pak istina opazi, ne da se ona uloviti zasvagda, ali tek onda iskrsava obveza ne izgubiti je iz vida. Uz nju valja adorirati, družiti se s njome, uvijek imajući na umu onu narodnu: S kim si, takav si.

O čovjekovu traženju istine o sebi svjedoči cijela povijest ljudskoga roda i duha. Znanost, umjetnost, filozofija i religija žele razotkriti tajnu koju naslućuju. Nitko od smrtnika nije stigao do kraja. Mogućnosti napretka nisu izmjerene. Vjernici ne kažu da su prirodu, sebe i Boga do kraja proniknuli i upoznali. Znaju da ih Bog u svojoj daljini neizmjerno nadilazi, kao što im je i neizmjerno blizu.

U potonje vrijeme i znanstvenici sve više priznaju da su prevelike i preduboke tajne prirode da bi mogli njima samo tako ovladati. Pitanje se, dakako, nameće što bi od prirode preostalo kad bi čovjek posve razotkrio njezine tajne i sebi podčinio njezine zakone. Bi li je u tom slučaju ljudska sebičnost, pohlepa i pomućeni motivi brzo unakazili?

Iskustvo svjedoči: što god čovjeku u ruke dopadne, u opasnosti je. Iako dijete ne zna napraviti uru, može je razbiti. Priroda nije točno predvidiv mehanizam pa zasad nema opravdana straha da će je čovjek posve istražiti, shvatiti je u potpunosti, inteligencijom se izjednačiti sa Stvoriteljem. Stara je to napast, ona iz raja zemaljskoga, koja je čovjeku zamračila i ono što je znao.

Sveznajuća pak inteligencija kojoj je smisao svega poznat ne može biti istodobno i zlobna. U njoj su sveznanje i dobrota sasvim izmireni pa nema opasnosti od razaranja, a još manje od sebeuništenja. Zlo se pojavilo upravo onda kada je ograničeni čovjek zaželio ovladati neograničenom tajnom. Budući da nam je dobrota manjkava, uz ostale razloge, indirektan je to dokaz da nećemo dospjeti do sveznanja koje bi dokraja spoznalo uvjete i formulu postojanja svijeta.

Spomenuto je hodočašće ponajprije prihvaćanje istine o ljudskoj hodočasničkoj naravi. Ono je slika ljudskoga života. To je priznanje nove dimenzije naše egzistencije ili, kako papa Ivan Pavao II. kaže, perspektive Kristove – Oca Nebeskoga. Prihvaćanje je to tajne koju u sebi nosimo. Hodočašće je pomirenje sa samim sobom, sa svojom dinamičkom naravi. Zato hodočašćenje djeluje ljekovito. Otuda i posebno raspoloženje kršćana da se u svetištima sakramentalno pomire s Bogom i ljudima. A to im je uvjet pravoga mira u duši.

Idući prema mjestu gdje je transcendencija nekako bliža čovjek putnik doživljava pribiranje svoga bića i života. Osjeća strahopoštovanje prema vlastitoj jedincatosti, ali i prema Gospodaru svega stvorenoga. Jača mu vjera da će On na tom mjestu pozorno slušati njegove molitve i ići na ruku njegovim potrebama. Ipak, hodočašćenje na sveta mjesta ima smisla samo onda ako tražimo Boga i u svom srcu. Budući da je Bog istodobno i daleko i blizu, moramo kombinirati naša hodočašća – uvijek svjesni da je lakše otići nekamo daleko nego se u svoju dušu spustiti duboko. Drugoga rješenja za čovjeka nema doli smilovati se sebi i tražiti Boga. To se može izvoditi jedino u Duhu i istini (usp. Iv 4, 2l–23).

Tko je osudio Isusa na smrt?

Bogu nije bilo nimalo teško otkotrljati kamen s Isusova groba. Osloboditi pak ljudsku misao, volju pa i vjeru od ropstva predrasudama i požudama ni dragom Bogu nije sasvim jednostavan pothvat. Postalo je to očitim na Isusovoj osudi na smrt. Zato se valja upitati tko ga je i zašto osudio?

Koji je najbolji odgovor na to pitanje? Nije, doduše, naodmet znati kako se to točno dogodilo i koje su osobe sudjelovale u najnepravednijem krivosudu – osuđen je sâm Pravednik, Sin Božji. U svakom slučaju, naša se znatiželja ne smije iscrpsti nabrajanjem narodâ, staležâ, službenikâ, vojnikâ, civilâ, pojedinaca ili mnoštva, ovakva ili onakva. Koliko god se trudili dati precizan odgovor, valja znati da istraživanje time ne završava. Ima i drugoga znanja, dubljeg od onoga koje sabire mnoštvo pojedinosti i obilje činjenica. Puko činjenično znanje, makar korisno i zabavno, moglo bi se i zlorabiti te biti povod osuđivanju pojedinaca i skupina, pa i naroda.

Mogli bismo takve osuđivati, na njih se ljutiti i prezirati ih – jer su počinili tako teško zlo. U takvu bi nam se raspoloženju moglo dogoditi da posve zaboravimo na bjelodanu činjenicu da smo i mi dionici ovoga grešnog svijeta u kojem se takva presuda dogodila. Doduše, u ono vrijeme. I ono i ovo vrijeme ipak je naše vrijeme. I ja sam tu u takvu svijetu i ti si također u takvu istom svijetu, i mi smo svi tu, ali i vi i oni i svi, a ne samo Židovi i Rimljani. Ne smijemo promašiti poruku najočitijega krivosuda tražeći pojedine krivce, pritom pak zaboravljajući svijet kojemu i oni i mi pripadamo. Dakako, ne treba ispričavati one koji su tu osudu tražili, izrekli i izvršili.

Krive prosudbe izričemo na sve strane. I to ne samo na službenim sudištima nego danomice. Upravo zato i može biti krivih presuda jer su ljudi spremni na račun drugoga prikazati svoj obraz čistim, a drugoga zadužiti za krivnje koje se njega ne tiču. Na sudu pobijedi onaj koji ima jače ili, prema nekim kriterijima, prihvatljivije argumente, a ti pak ne moraju biti istiniti. Počesto istina ne dolazi na vidjelo. U našem je svijetu upravo stoga nešto trulo jer se prečesto istina ne probija do općega priznanja i prihvaćanja, unatoč izjavama da je ljudima jedino do nje stalo.

U tom i takvu svijetu Bog je osuđen na smrt – i to ne samo u ono vrijeme. Zato je prva postaja Križnog puta (Isusa osuđuju na smrt) veoma važna. Druge su samo izvedba onoga što je već odlučeno. Našem svijetu ni dragi Bog nije bio dovoljno dobar ni pravedan. Iz toga ne slijedi da je svijet pravedan, nego upravo obrnuto. Svijet, koji je osudio pravdu, posve je nepravedan svijet. Pravda je osuđena u ime nepravde. Tako je pravda postala nepravdom, a nepravda pravdom. To je moglo biti samo zbog toga što je čovjek uzeo komandu svijeta u svoje ruke i počeo suditi Bogu. Veliki prasak istočnog grijeha još odjekuje. Dobro ga osjećaju oklevetani, ozloglašeni, javno izrugivani, žigosani, bez suda i istrage krivo osuđeni.

Teret križa

Ljudi tovare svoje grijehe na Isusa. Njima to nije ništa novo. U tome su oni pravi majstori. Taj su zanat od početka učili i izučili. To je onaj zaista najstariji zanat kojim su se ljudi počeli baviti već u raju zemaljskom. Već se tamo počela vješto prebacivati krivnja na drugoga. Tamo je započet i najstariji sport, ping-pong, koji još i danas traje: Eva je kriva. Adam je kriv… Jedva tko priznaje vlastitu krivnju. Radije je tovari na drugoga.

Tako su ljudi, i u ono vrijeme, sve svoje krivnje, dugove i sve svoje pronevjere natovarili na Isusa – neka ih on nosi! Kad se Bogom gradio, zaslužio je da mu se natovari neizmjerno težak teret, mislili su. Ako je on svemoguć, neka se na njega sve i natovari! Nije li on Jamac spasenja?!

U svakom slučaju, svakomu dolazi napast da ovako pomisli: „Ja ništa nisam kriv. Drugi su krivi. Oni su unakazili svijet. A ja? Ja nisam umiješan u sudbinu Isusovu i u sudbinu svijeta.“ No, ako te zaista nije briga ni za jednu od tih sudbina, nije te briga ni za sudbinu čovječanstva uopće. Ti mirne duše možeš natovariti križ na Isusa ili bilo kojega brata čovjeka i dalje bezbrižno šetati čekajući ishod. Jesi li zaista spokojan dok se tvojom krivnjom drugi muči?

Služenje slobodi oslobađa

Čovjeka je Bog stvorio slobodnim tako da je sposoban odlučiti se čemu će služiti: onomu što ga oslobađa ili pak onomu što ga zarobljava. Sveti je Pavao davno rekao da je čovjek ono čemu služi. Ako služi životu, živjet će, ako li pak smrti, umrijet će. Ako služi grijehu, bit će grešan i baštinik smrti. Ako teži za slobodom, bit će slobodan i baštinit će život vječni (usp. Rim 6). Zato valja služiti Bogu koji je sloboda sama, a onda i ljubav, jer nesebično ljubiti može samo nezarobljeno i posve slobodno Biće.

Zato, tko zaista želiš biti slobodan, Boga se nikad ne smije odreći. Nije ga se odrekao ni Job u krajnjim kušnjama i najvećim bolima i mukama. Unatoč savjetima njegovih prijatelja, a pogotovo njegove žene da prokune Boga i umre, ostaje čvrst u vjeri da njegov Izbavitelj živi. Isto tako ni Isus, u ekstremnim psihičkim mukama i tjelesnoj iscrpljenosti, nije zaboravio Oca. Izričito je zavapio: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ premda je izgledalo da ga je Otac posve zaboravio.

Isus, dakle, ni na križu nije izgubio povjerenje u svoga Oca nebeskoga, nije ga napustio, nije ga se odrekao. Time nam je dao primjer da nadu u sebi nikada ne trnemo, da se nikada sami ne dokidamo, nego da se s pouzdanjem izručimo volji Božjoj, a njegova je volja da čovjek živi, probudi se iz duhovne obamrlosti i odazove iskonskom pozivu u zajedništvo s Bogom i ljudima.

Ako nam je stalo do smislena života, nikad se ne smijemo obeshrabriti. Ako nam se čini da smo sve izgubili, onoga se glavnog ne smijemo odreći. To zaista jedino potrebno nitko nam ne može oduzeti. Blaženi je Alojzije Stepinac to ovako formulirao: „Kad vam otmu sve, ostat će vam dvije ruke, sklopite ih na molitvu, pa ćete onda biti najjači.“ Mogli bismo dodati, sve i da ne možemo sklopiti ruke, jer su nam, možda, uzete ili svezane, ne smijemo odustati od molitve – pa i za svoje neprijatelje: „Oprosti im, Gospodine, jer ne znaju što čine!“ Takve su molitve plod vjere u uskrsnuće, to jest da nas Bog nije zaboravio i da nam nitko ne nudi nikakvu smislenu budućnost osim Gospodara života i smrti.

Potaknuto Isusovim primjerom mnoštvo je mučenika, svetaca i istinskih vjernika do kraja ustrajalo i svjedočilo vjeru u vječni život kojemu nitko i ništa ne može staviti granice. Uskrsnuti može samo onaj koji i u doživljaju ostavljenosti i krajnje pritiješnjenosti ne odustaje od Božjeg Jedinca kojemu je toliko bilo stalo do čovjeka da je i sam postao čovjekom. U sebi, dakle, valja buditi i razvijati onaj stari dar života kojim nas je Bog uspostavio, i to na svoju sliku, a on je Bog živih, a ne mrtvih.

Tko se sam ne odrekne života, smrt ga nikada ne može posve ili dokraja ubiti – ne može mu ukloniti uporište one nade koja nas drži u svakom trenutku našega života. Svakome od nas Bog je rekao svoj stvoriteljski: „Ti budi!“ A Božja se ne poriče, on svoj savez s nama nikada ne dokida. Kad upadnemo u krajnji egzistencijalni tjesnac i legnemo u grob, Božja ljubav bdije nad nama kao što je Očeva bdjela nad Isusom.

Ako u nama imalo ima vjere u život, neće se ona ugasiti, nego će se rasplamsati Božjom svemoći koja stvara ni iz čega – pa i mrtve budi na život – budi one koji su se smilovali sebi i tražili Boga te umrli sa živom vjerom u uskrsnuće i konačnu objavu smisla života.˝