Rukopisi ne gore

Desetog svibnja 1933. na Opernom trgu u Berlinu nacisti su priredili javno spaljivanje nepoželjnih knjiga. Jedan od promatrača lomače riječi i misli bio je i Erich Kästner, koji je gledao kako njegove knjige gore, zajedno s knjigama najboljih njemačkih i svjetskih pisaca od Bertolta Brechta do Franza Kafke. Nije sigurno što se tada dogodilo s piscem Ernestom Haffnerom, autorom romana Krvna braća (naime, gubi mu se svaki trag nakon što je kasnih tridesetih bio pozvan na saslušanje u Državnu spisateljsku komoru), ali i njegova je knjiga bila spaljena. O Haffneru, inače, ima malo podataka. Rođen je oko 1900. godine. Bio je novinar i pisac, a u Berlinu je živio između 1925. i 1933. Jedino je njegovo poznato djelo roman Krvna braća, izdan 1932. u nakladi Brune Cassirera pod naslovom Mladež iz berlinske Landstrasse. Novo izdanje objavljeno je u Njemačkoj pod naslovom Krvna braća 2013.

„Poput sićušnih članaka umorne zmije što vijuga dugačkim industrijskim dvorištem i dvama katovima stoje osmorica mladića iz bande Krvna braća te poput stotinu drugih čekaju da iz užasne hladnoće i vlage budu pušteni u tople čekaonice. Potrajat će još tri-četiri minute. A onda, točno u osam sati, na drugome katu otvaraju se teška željezna vrata. Područna služba za socijalnu skrb Berlin-Mitte Chausseestrasse napravila je prvi korak u pokretanju složenog birokratskog pogona. Članci se pomiču, stružu nogama, u rukama držeći bezbrojne neophodne papire... Osmorica su se mladića naposljetku uspjela dočepati cijele klupe. Ne obaziru se na prozivku i spavaju, drijemaju. Cijelu su beskrajnu zimsku noć proveli na ulici. Kao i toliko puta dosad: bez krova nad glavom. Stalno na nogama, stalno u pokretu... Osmorica mladića u dobi od šesnaest do devetnaest godina. Neki su pobjegli iz popravnih domova. Dvojica još negdje u Njemačkoj imaju roditelje. Pokoji samo oca ili majku. Njihovo rođenje, njihova najranija mladost poklopili su se s ratom i poraćem. Još dok su pokušavali napraviti svoje prve krivonoge korake, već su bili prepušteni sami sebi.“   

Vrhunci moderne
njemačke književnosti

Upravo prepuštenost samima sebi određuje svu osmoricu. Oni ne žive od danas do sutra, oni žive od sata do sata. Prose, kradu, džepare, snalaze se na razne načine u berlinskoj velegradskoj džungli, obilazeći mračne krčme, bordele, svratišta, u kojima pokušavaju naći mjesto za spavanje. Johny je vođa bande, Ludwig je jedan od članova, dok im se poslije pridružuje i Willi, bjegunac iz odgojnog zavoda. Uz njih su još Walter, Erwin, Heinz, Fred, Hans i Konrad. Njihovo temeljno područje djelovanja je Alexanderplatz i okolne krčme i svratišta, no znaju oni krenuti i u druge dijelove grada. Nemaju osobnih isprava, i stalno su u strahu od policije. Johny prehranjuje bandu, nitko ne pita odakle mu novac. Jesti se mora, ali se mora i spavati. I zato je skupljanje sitniša za prenoćište završni akord napornoga dana, sitniš koji jedva dostaje za jednu noć. I onda opet, i opet, muljanje, džeparenje, preprodavanje, dijeljenje kobasica i peciva na sve članove bande. I tako svaki dan. I prodavanje vlastitog tijela muškarcima, spavanje s prostitutkama za prenoćište, varanje naivnih trgovaca i tako redom. No jednoga jutra Ludwiga prevari neki mutikaša i on završi u zatvoru, gdje se predstavi lažnim imenom, da bi na kraju priznao kako je pobjegao iz doma. „Zatim ga je progutala samica.“ Osuđen je na četiri mjeseca zatvora. Kaznu će izdržavati u odgojnom domu. Na putu prema domu Ludwig bježi. Istodobno s tim događajima Wili je stigao u Berlin i zajedno s jednim članom bande zarađuje čisteći snijeg s berlinskih ulica. Dobio je i gonoreju od prostituke Elly, mora se liječiti. U međuvremenu, u bandi se mnogo toga promijenilo: „Fred, Johny i Hans, od glave do pete odjeveni su u novo. Imaju dobra odijela, čak i zimske kapute. Imaju zalihe novaca.“ Odakle? Počeli su se ozbiljno baviti krađama. Ludwig je u početku oduševljen, no uskoro uviđa da bi se moglo preživjeti na pošten način. Udružuje se s novopridošlim članom Willijem. Zajedno kupuju stare cipele, popravljaju ih i prodaju, zarađuju pristojan novac. Čak su našli i smještaj, samo ih muče isprave, no gazdarica ih zbog toga ne gnjavi previše. Događaji se nižu velikom brzinom, Johny i Fred su uhićeni, Ludwig i Willi su uspjeli, no odaje ih cinkaroš i ponovno završavaju u domu, ali uspiju pobjeći, i vratiti se poslu s cipelama. Fred postaje vođa bande i ona je opet na sceni, „dok Willi i Ludwig trebaju jedan drugoga, drže se zajedno kao čičci. Ludwig bi bez Willija opet bio pred ponorom. No, i Will zna da mu je prijatelj potreban.“ 

Umjetnička eksplozija

„Berlin: s tim beskonačnim, nemilosrdnim gradom ne možeš se nositi sam, ne možeš zaraditi ni minimalna sredstva za život. U bezbrojnim noćima osjetili su što znači sam, posve sam tapkati ulicama Berlina untonulima u san. Gaziti... i koračati. Ustaljenim pokretima koračati korak po korak... jedna noga... druga noga... Sve dok mehanizam ne posustane od iznemoglosti pa se zgrči u nekoj veži. Ali ne zadugo, stiže policijska patrola... Udvoje je drugačije. Noć je tek upola duga, upola hladna i glad upola strašna.....Willi i Ludwig, dvojica iz bijedne vojske velegradskih lutalica; već su bili pred ponorom, ali nisu potonuli. Dvojica od tisuća na ulicama Berlina.“

Cijela banda Krvne braće kao da je iskoračila iz Brechtove Opere za tri groša (praizvedena 1928. u Berlinu). Polusvijet, siromaštvo, društvena nepravda, glad, i beznađe u Njemačkoj za Vajmarske republike (1919–1933) bili su samo jedan od okidača umjetničke eksplozije u Njemačkoj, s naglaskom na Berlinu, središtu neobuzdanosti, seksualnog oslobađanja, kabareta, sjajne književnosti, glazbe, modernog slikarstva, kazališta, filma, noćnih klubova, krčmi, pivnica i svega što je taj velegrad činilo jednom od najuzbudljivijih metropola svijeta. I dok Brecht poseže za engleskim djelom Johna Gaya iz 18. stoljeća, Haffner nadahnuće nalazi u berlinskoj poslijeratnoj svakodnevici, u milijunima siromašnih koji su odavno izgubili posao ili su prve korake u životu napravili nakon Prvoga svjetskog rata, toga svjetskog klanja za koje se govorilo da će spriječiti sve buduće ratove. Fokus je našega pisca na najmlađima, dječacima koji odrastaju na ulicama velegrada, bez isprava, bez adrese, bez novca i bez perspektive. Njihove ulice nisu sjajni bulevari, građanske palače i velegradske avenije, njihova mjesta dnevnih i noćnih boravišta mračne su, zadimljene krčme, sirotinjska svratišta, jeftini bordeli, tržnice, kolodvori. Os života za njih je slavni Alexanderplatz (trg u bivšem istočnom Berlinu), koji je u genijalnom romanu Berlin Alexanderplatz (1929) sjajno dočarao Alfred Döblin. Njegov sitni kriminalac, Franz Biberkopf, stalno zapada u neprilike sa zakonom, da bi na kraju potonuo u mulju zločina. Berlin je u Döblinovu romanu prikazan kao golemo čudovište koje blista i zavodi ljepotom, ali i guta svoje stanovnike koji se ne uspijevaju oduprijeti zovu kriminala, dajući galeriju osebujnih likova s margina života koji nerijetko završavaju zločinom. U obama romanima Berlin je prikazan tako da čitatelj ima dojam kao da prolazi s junacima djela berlinskim ulicama. Haffner je brz, ekonomičan, nerijetko i satiričan i ironičan u svome romanu, on svoje likove ne mazi previše, daje ih gotovo filmskom karakterizacijom, u nekoliko pridjeva, bez patetike ili moraliziranja. Ne sažalijeva ih. On ih jednostavno prati, poput sjene koja tu i tamo zaviri u prošlost mladića, ne dopuštajući nam da predahnemo. Krvna braća nevelik su roman, ali ton pripovijedanja, neposrednost i iskrenost koja u sebi krije i beskrajno razumijevanje za te „otpadnike“ od života odlike su koje ga svrstavaju u vrhunce njemačke moderne literature.

Berlin – najava sumraka čovječanstva

Vajmarska republika domovina je brojnih književnih djela, među kojima je možda malo manje poznat, ali zato ništa manje dobar, roman Ericha Kästnera pod naslovom Fabijan: priča o moralistu (Berlin, 1931) u kojoj pratimo nezaposlenoga Fabijana u ludo brzom nizu događanja u Berlinu, strukturiranim prema zakonima filmske montaže, gdje se čitatelj osjeća gotovo poput voajera u nekom peep showu. Fabijan je također jedan od milijuna nezaposlenih, i on se kreće rubovima društva i on se suočava sa svim nedaćama života bez novaca, ali i s moralnim padom društva uz neobuzdane pijanke i seksualne pustolovine. Ono što povezuje sva ta djela je neobuzdani, raskalašeni, opasni i zavodljivi grad Berlin. Taj grad je metafora megalopolisa moderne kulture dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća koji živi svojim životom, taj grad je sublimacija općeg ludila i neobuzdanosti „ludih dvadesetih“, ali i najava sumraka čovječanstva, začetog u vajmarskoj Njemačkoj. I dok je Pariz stalna inspiracija i boravište „izgubljene generacije“ američkih pisaca, na čelu s Ernestom Hemingwayem, Berlin je poprište domaćih literarnih snaga (uz jednu iznimku, engleskoga pisca Christophera Isherwooda, koji 1939. objavljuje roman Zbogom Berlinu, na temelju kojeg Bob Fosse režira nenadmašni film Cabaret s Lizom Minelli u glavnoj ulozi) koje nemilosrdno pišu o talogu društva, o onima bez imena i imetka, o onima koji će za nekoliko godina postati glavna pogonska snaga nacista, iako o tome nisu ni sanjali.

Problem je nacizma u Njemačkoj slojevit, no ironija je sudbine u tome što su upravo ti obespravljeni, siromašni i bez nade postali vatreni sljedbenici Adolfa Hitlera, koji ih je uspješno uvjerio u jednostavno rješavanje problema, a oni kao da su jedva dočekali uvođenje reda u svoje besperspektivne živote. Činjenica da se red uvodi uvijek na račun nekoga drugog nije zamarala mase. Račun je ispostavljen tek u svibnju 1945, kapitulacijom Njemačke u Drugom svjetskom ratu. Ono što je trebalo biti tisućgodišnji Reich nestalo je pod savezničkim bombama. Berlin je u ruševinama. Tek će s padom Berlinskog zida 9. studenog 1989. taj veličanstveni grad ponovno postati svjetskom metropolom. Oni koji su gledali vlastite knjige na lomači davne 1933. nisu ni u najluđoj mašti mogli zamisliti takvu sudbinu Berlina. Iako je između paljenja riječi, tih tako dragocjenih ljudskih tvorevina, i danas prošlo nekoliko desetljeća, Wolandov uzvik u Bulgakovljevu slavnom romanu Majstor i Margarita „Rukopisi ne gore!“ i danas odzvanja svijetom, upozoravajući da ljudska sloboda i sloboda stvaralaštva moraju opstati, jer umjetnost ne postoji bez slobode mišljenja i pisanja.

Uz pisanje, ruku pod ruku ide i prevođenje. Roman Krvna braća prevele su s njemačkog Ana Pranjković Karas, Željka Gorički, Ines Hudobec, Daniela Čančar i Bojana Bajić, u okviru projekta TransStar Europa, te uz finacijsku pomoć Europske komisije; izdavač je Fraktura, Zaprešić. Zajednički pothvat prevoditeljica donio je pred nas odličan prijevod, dajući nam priliku da upoznamo uzbudljivu njemačku literaturu, nastavljajući tihi i samozatajni rad mnogih vrsnih hrvatskih prevoditelja kojima zahvaljujemo biblioteke prevedenih djela sa svih svjetskih jezika, rad koji u svojoj prvoj pretpostavci nosi otvorenost prema drugima i spremnost na dijalog. Pitanje je samo koliko smo voljni početi razgovarati.