Rodin jučer, danas, sutra

Cijela 2017. protječe u znaku obilježavanja stote godišnjice smrti francuskoga kipara Augustea Rodina (1840–1917). Najvažniji događaj svakako je Stogodišnja izložba, koncem ožujka otvorena u pariškom Grand Palaisu. Ekipa stručnjaka, predvođena ravnateljicom Musée Rodin Catherine Chevillot i umirovljenom ravnateljicom francuskog Instituta za povijest umjetnosti Antoinette Le Nornand-Romain, osmislila je veliki izložbeni i izdavački projekt u čijem je žarištu Rodinov utjecaj na moderno kiparstvo te na druge umjetničke medije, u Francuskoj te u ostatku svijeta, od konca 19. pa sve do početka 21. stoljeća. Na dva kata postavljena je opsežna izložba, koja objedinjuje tristotinjak Rodinovih djela, ali i autora kao što su Antoine Bourdelle, Georges Braque, Pablo Picasso, Henri Matisse, Jean-Baptiste Carpeaux, Constantin Brâncuși, Käthe Kollwitz, pa sve do Georga Baselitza i Tracey Emin.

Takav je pristup posve logičan u svjetlu činjenice da je u studenom 2015. otvoren novi postav Musée Rodin u obnovljenom Hôtelu Biron te da je ta institucija, nastala na osnovi Rodinove darovnice Republici Francuskoj, svojih djela i zgrada u Parizu i Meudonu, veoma agilna u predstavljanju kipareve ostavštine, što monografskim izložbama u inozemstvu, što problematskim i tematskim izložbama, ponajviše u Musée Rodin, od kojih je posljednja prošlogodišnja posvećena Vratima pakla. Dakle, nakon neprekidnog istraživanja zasebnih dionica, kao i cjeline, bilo je vrijeme za sintetsko-problematsku izložbu koja će preispitati opća mjesta i dati novi odgovor na pitanje kako je i zašto Rodin promijenio tokove moderne ali i suvremene umjetnosti. Uostalom, sama činjenica učestalosti njegovih izložbi i konstantna činjenica referentnosti potvrđuje njegovu aktualnost u sadašnjem trenutku. Dakako, djela u neposrednom dijalogu govore sama za sebe, no autori izložbe u knjizi daju i riječ umjetnicima, pa će tako u intervjuima sa Sophie Biass-Fabiani Markus Lüpertz, Jean-Paul Marcheschi i Antony Gormly otkriti kakvu je ulogu u njihovu formiranju imala Rodinova po(d)uka.

Meštrović i Rodin

Za hrvatsku je povijest umjetnosti posebno bitna činjenica da su izložena i dva djela Ivana Meštrovića – skulpture Zdenac života (Beč, 1905) i Starica (Pariz, 1908), obje iz fundusa zagrebačkoga Atelijera Meštrović. Rezultat je to suradnje Musée Rodin i Muzeja Ivana Meštrovića, započete još 1960-ih s Meštrovićevom izložbom u Parizu te Rodinovom u Zagrebu, a ponovno aktualizirane predstavljanjem hrvatskoga kipara u Musée Rodin (2012–2013), Rodinovom retrospektivom u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu te malom izložbom u splitskoj Galeriji Meštrović (2015).

Nakon dugo vremena Meštrovićevo se stvaralaštvo aktualizira i stavlja u kontekst generacije kojoj je pripadao, u sredini u kojoj je postigao neke od najvećih uspjeha, poput sudjelovanja, pa čak i žiriranja na izložbama Jesenskoga salona i Salona francuskih umjetnika (1908, 1909), kao i samostalne izložbe, priređene u povodu umjetnikova pedesetoga rođendana u Jeu de Paume (1933). Dakako, u međuvremenu europski istraživači nisu izgubili interes za njegovo djelo, no dugo je izostajao u velikim izložbenim i znanstvenim pregledima. Ovom prilikom osim što je uključen na izložbu, tumačen je i u tekstovima, objavljenima u popratnoj knjizi, dvaju ponajvećih autoriteta za modernu skulpturu, spomenutih Catherine Chevillot i Antoinette Le Nornand-Romain.

Snaga ekspresije

Auguste Rodin punu je svjetsku aklamaciju doživio 1900, kada je, u vrijeme Svjetske izložbe, organizirana njegova paradigmatska samostalna izložba, prva u Francuskoj, u Pavillon de l’Alma. Do tada je već preispitao i redefinirao glavne postulate kiparstva. Skulpturu je odteretio plošne naracije, kako bi izvukao maksimum iz odabrane teme (pokret, erotika) oljuštio je suvišne dodatke (atribute, pa i dijelove tijela), snaga ekspresije uporište nalazi u kompoziciji, ali i samoj valovitoj, hrapavoj površini, koju oblikuju umjetnikove ruke, no i slučaj, poput nesreća u atelijeru. Rodin mijenja funkciju postamenta, kako unutar izložbenoga, tako i u javnom prostoru. Svaka je generacija umjetnika nanovo skretala pogled prema Parizu i Meudonu, ne kako bi revidirala prošlost, već kako bi obogatila i produbila shvaćanje umjetnosti, koje i danas baštinimo. Izložbeni narativ, koji nije opterećen kronološkom logikom, iako je donekle slijedi, i koji stalno dovodi u dijalog sa suvremenicima i nasljednicima, stavlja naglasak na eksperimentalni aspekt Rodinova stvaralaštva, koji je bio poticaj za pomicanje granica skulpture, ali i drugih medija (crteža, fotografije, slike, performansa).

Tri su glavne cjeline postava. Prva naslovljena Rodin ekspresionist bavi se krucijalnim ostvarenjima, ponajprije vezanima uz projekt Vrata pakla, kao i Spomenik građanima Calaisa, kojima Rodin revolucionira poimanje kiparske forme i sadržaja. Ponajviše se to odnosi na razmatranje prikaza ljudskoga tijela, koje iskazuje različite stupnjeve emocija i strasti. U toj sekciji nalazimo Zdenac života, pridružen Fontani s mladićima koji kleče belgijskoga kipara Georgesa Minnea. Starica je pak izložena u zasebnoj podcjelini u kojoj se analizira tema starosti u kiparstvu na koncu 19. i početkom 20. stoljeća. Upravo je Rodin, zbog težnji za naturalizmom, inicirao bavljenje nagim, staračkim tijelom. Opaske o ružnoći odlučno je otklanjao kako je Umjetnosti lijepo baš ono što posjeduje karakter. Meštrovićeva Starica postavljena uz Rodinovu skulpturu Ona koja bješe lijepa Heaulmière, i djela Camille Claudel i Julesa Desboisa, dojmljivo plijeni naturalističkim oblikovanjem u kojem se zrcali iskustvo tadašnje bečke intelektualne i umjetničke klime, posebno prijemčive za Rodinove invencije.

Utjecaj na umjetnost

Invencije i eksperimenti predstavljeni su u drugoj cjelini – Rodin eksperimentator. U njoj se ogleda širina njegove sklonosti prema različitim materijalima, njihovom hrabrom kombiniranju, te neprestano vraćanje ranijim rješenjima, koja varira, spaja u nove kompozicije, razdvaja, uvećava… Princip multiplikacije obilježio je narednu generaciju i udario temelje daljnjim istraživanjima. U ovom dijelu izložbe valja upozoriti na pozivanje na još jedan krucijalni izložbeni projekt – Rodinovu prašku retrospektivu 1902, na kojoj je izložio svoje slavne crne crteže. Oni na Stoljetnoj izložbi otvaraju novi pogled na Beuysove crteže. Osim u mediju crteža, Rodin nalazi platformu za eksperimente u fotografiji. Nju uključuje na svoje izložbe, ali i čini intervencije, što će biti inspiracija Henryju Mooreu za njegova istraživanja.

Naposljetku treća cjelina, pod nazivom Val šoka, prikazuje Rodinov utjecaj na umjetnike nakon Drugoga svjetskoga rata. Balzacov ogrtač nalazi odjeke (ponovno) u Beuysovim djelima, drugi se autori napajaju asemblažima, motivom plesnoga pokreta. Richierovo, Giacomettijevo te De Kooningovo razumijevanje materije zasnovano je uvelike na Rodinovim premisama. A uvijek se provlače i direktno citiranje klasika kao što je Čovjek koji hoda, odnosno Mislilac. Osmišljena je i zasebna podcjelina u kojoj se sagledava pozicija Rodina u povijesti sakupljanja umjetničkih djela.

Diskretnu i iznimno preglednu scenografiju izložbe osmislio je arhitekt Didier Blin, omogućivši fluidni prohod posjetitelja. Valorizirao je pojavnost različitih materijala i medija, a uzeo je i u obzir mijene dnevnoga svjetla i umjetne rasvjete, čime je dodatno prisnažen utjecaj svjetla, toliko bitna u razdoblju impresionizma. Korpus izložbe opsežan je i snažan, u pojedinim segmentima i u cjelini. Primjerenim uvođenjem popratnih informacija te posredovanjem kvalitetne scenografije ostvaren je kompleksan uvid u povijest modernoga kiparstva i njegova lučonoše.