Razgovori s Bogom

Recepcija filma Koliba redatelja Stuarta Hazeldinea, baš kao i istoimenog svjetskog bestselera Kanađanina Williama P. Younga objavljena 2007, ovisi o mnogo detalja. Ne samo, svakako ne isključivo, a možda ne ni ponajviše o tome jeste li vjernik te u slučaju pozitivnog odgovora u kolikoj mjeri i koliko iskreno živite vjeru. To svakako jest važan preduvjet, jer ste od sama početka otvoreniji i senzibiliziraniji za određene teme te ćete lakše prihvatiti pojedinosti koje bi vam u slučaju negativna odgovora mogle biti pretjerane, neuvjerljive, sladunjave i jednostavno kičaste. Dakako, to ne znači da kiča u filmu nema, u nekoliko navrata i zamjetno, no ipak ne u onolikoj mjeri kao u tematski generalno srodnoj fantastičnoj romantičnoj melodrami Ja ću budan sanjati Vincenta Warda. Kič je pod nadzorom, baš kao i melodramatičnost i patetika, koje nisu same sebi svrha, već ponajprije u funkciji prikaza stanja protagonista, njegove intimne drame i načina na koji se pokušava nositi s velikom obiteljskom tragedijom. Ono o čemu recepcija Kolibe možda i ponajviše ovisi jest intimno stanje svakoga gledatelja i čitatelja, životno iskustvo i događaji koji su ga oblikovali te razdoblje života u kojemu gleda film, odnosno je li nedavno i sam doživio kakvu tragediju i(li) traumu. Ukoliko jest, ukoliko je rana svježa i ukoliko se i sam pokušava nositi s velikim gubitkom, priča filma i način na koji je ispripovijedana, unatoč brojnim nedostacima od kojih cjelina u svakom slučaju pati, bit će mu možda i znatno bliži, razumljiviji i prihvatljiviji.

U tom smislu i literarna i filmska Koliba funkcioniraju i kao svojevrsni priručnici za samopomoć, istina ambiciozniji i u slučaju filmske prilagodbe očekivano inferiorniji literarnom predlošku. Naime, ono što se na filmu doima pretjeranim, kičastim i odveć melodramatičnim, u slučaju romana ne mora tako izgledati, a to opet ovisi o samu čitatelju. U prozi, čiji je naslov pisac opisao metaforom za mjesto mogućeg spasenja izgrađeno izvan vlastite boli, William P. Young nalazi se na vrlo sklisku terenu, s neprekidnim opasnostima otklizavanja u banalnost i trivijalnost, a mnogi čitatelji njegovo djelo i drže banalnim i trivijalnim te ga smještaju u ladicu new-age-self-help-literature.

Protagonist je Mackenzie Mack Phillips (u filmu ga tumači Sam Worthington), predan obiteljski čovjek odan Bogu, sveamerički momak. Mack obožava svoju suprugu Nan (Radha Mitchell), sina i dvije kćeri, a zbog njezine mladosti trenutno je najprivrženiji mlađoj kćeri Missy, zaigranom i uvijek znatiželjnu djetetu koje uživa u očevu pripovijedanju legende o indijanskoj princezi koja se žrtvovala za spas plemena. No kad čitava obitelj otputuje na odmor, Missy će biti oteta i okrutno ubijena, a Mack i ostali doznat će da je postala šestom žrtvom serijskog otmičara i ubojice djece.

Četiri godine poslije Mack nije ni sjena nekadašnjega čovjeka, izjeda ga neprekidno samopreispitivanje i grizodušje zbog vjerovanja da je na neki način odgovoran za tragediju, a zbog toga se otuđio od djece i distancirao od supruge. Ono što ga muči jest uvjerenje da ga je Bog iznevjerio i prevario, a zbog toga što je On dopustio smrt nevina djeteta, sve više sumnja u vlastitu vjeru. No kad jednoga dana dobije vlastoručno dostavljeno pismo u kojem ga netko potpisan kao Bog poziva da posjeti kolibu u kojoj je djevojčica umorena, Mack će posumnjati u okrutnu šalu i nevoljko ipak poći na mjesto zločina. Ondje će ga dočekati arapski mladić s bradom i dugom kosom (Avraham Aviv Alush), koji će ga odvesti u bujno rascvjetan i neopisivo šaren vrt u kojem vlada vječno proljeće, i u kojem u drvenoj kući žive naglašeno dobrodušna crnkinja (Octavia Spencer) i Sarayu (Sumire Matsubara) djevojka koja neobično sjaji. Njih su troje su otprilike trojedini Bog, pri čemu je crnkinja Otac, mladi Arapin je Isus, a Sarayu Duh Sveti. Njihova je zadaća da tijekom vikenda Macka vrate sa stranputice kojom je skrenuo, da mu vrate vjeru u život i Boga, podjednako važno i u sama sebe i u bližnje, da ga privole na oprost čak i onoga neoprostivog te da on kroz sve to prihvati smrt kćeri, oprosti se s njom i nastavi živjeti pružajući ljubav svojima.

Osjetljiv je to teren na kojem se i redatelj iskusniji od Stuarta Hazeldinea, kojem je Koliba tek drugi dugometražni film, lako odskliže u trivijalnu sentimentalnost, religioznu didaktičnost i kič, pa dojmovi o filmu ponajviše ovise o tome možete li ih prihvatiti.