Prijateljica Hrvatske

Dana 31. ožujka, nakon galopirajuće bolesti koja ju je odnijela u samo nekoliko tjedana, u Londonu je preminula dr. Anthea Brook, istaknuta britanska povjesničarka umjetnosti koju je interes usmjerio na hrvatsku spomeničku baštinu, zdušno angažirana na njezinoj zaštiti u ratnim vremenima, i to osobito kroz agilni International Trust for Croatian Monuments, što ga je 1990-ih osnovala Lady Jadranka Beresford Peirse.

Anthea Brook dvadesetak je godina radila u Courtauld Institute of Art u Londonu kao savjetnica u Witt Library, poznatoj po golemoj zbirci od kakva dva milijuna fotografija, crteža i grafika zapadnjačke umjetnosti iz razdoblja od 13. stoljeća do danas. Nakon umirovljenja 2009. djelovala je kao nezavisna znanstvenica s lakoćom se krećući između svoga akademskog svijeta i umjetnina pohranjenih u svjetskim galerijama i muzejima ili eksponiranih na umjetničkim dražbama. Bila je naime cijenjena stručnjakinja za firentinsku skulpturu 17. stoljeća, osobito za liniju kipara koji su na medičejskom dvoru nosili titulu primo scultore (Gianbologna, Pietro i Ferdinando Tacca, Giovanni Battista Foggini), u čijim se radionicama oblikovao veliki broj umjetnika koji su ovladali virtuoznim lijevanjem bronce i oblikovanjem mramora.

Imala je karakter nenametljiva autoriteta, širinu znanja što ga je velikodušno dijelila s prijateljima i kolegama koji su poštovali ne samo istančane sudove o atribucijama nego ponajprije njezin integritet i prirođenu skromnost.

Formirala se na Courtauld Institutu koji je u poslijeratnim desetljećima postao vodeća britanska i europska intelektualna košnica u kojoj je u mnogočemu redefinirana suvremena povijest umjetnosti. Tu je – u neponovljivoj atmosferi kojoj su pečat davali Anthony Blunt, George Zarnecki, Michael Baxandall – studirala (1964–68), potom magistrirala (1983) s tezom The Patronage and Art Collection of the Duque of Lerma te 1987. doktorirala s naslovom 17th century Florentine sculpture: Ferdinando Tacca and his Circle. Nastavljajući rad na grozdu tema koje je skicirala u disertaciji, objavila je o sljedbenicima Gianbologne i njihovim firentinskim suvremenicima nekoliko knjiga, niz članaka i studija te jedinica u katalozima izložbi.

Studij na Courtauld Institutu bio je od početaka (1932) zasnovan na znanstvenom istraživanju materijalne supstancije umjetnina, što je pridonijelo uvažavanju tehnoloških aspekata njihova nastanka i iz temelja promijenilo razumijevanje slikarstva i kiparstva. Otud u pisanju dr. Brook – pored precizna situiranja djela u izvorni socijalno-kulturni kontekst i imenovanja specifičnoga stila pojedinog umjetnika – otkrivamo izvanredno prodorne analize procesa nastanka sama djela. Primjerice, na predavanjima koje je prije godinu dana držala u Firenci i Pisi, opisi patine i laka na bronci, na manjoj plastici Ferdinanda Tacce, bili su zaista maestralni, pokazujući do kojih tančina connoisseur danas mora poznavati specifični medij u kojemu je djelo nastalo da bi mogao suditi o autorstvu, autentičnosti, promjenama ukusa vlasnika koji su djela u svom posjedu često željeli vidjeti u drukčijem timbru patine od one koju je pred očima imao sam autor.

Interpretacije dr. Brook bile su, međutim, sve samo ne stilski formalističke. Dovoljno je u ruke uzeti jedan od njezinih zadnjih većih tekstova, The Afterlife of Pietro Tacca’s Moors for Livorno, objavljen 2012., u knjizi The Slave in European Art, ur. Elizabeth McGrath (Warburg Institute) i prof. Jean Michel Massing (University of Cambridge), u kojemu govori o simboličkom, metaforičkom ili alegorijskom značenju prikaza robova u njihovu onodobnom religioznom ili sekularnom kontekstu – dakako, i o njihovu antičkom pedigreu – da bi pokazala kako su kolosalne ugaone skulpture robova sa spomenika nadvojvode Ferdinanda de’ Medicija u Livornu, „pripitomljene“: Quattro Mori postupno su svedeni na malu pokućstvenu broncu i dekorativno stolno posuđe od porculana.

Iza nje ostao je niz nedovršenih radova, na primjer o toskanskom kiparu, medaljeru i projektantu fontana Rutiliju Gaciju, koji je radio ponajviše u Madridu.

Imala je izrazit osjećaj za etičku svrhu svog poziva. Početkom rata 1990-ih sve snage uložila je da artikulira probleme i načine spašavanja spomeničke baštine koja se našla na udaru agresora u njegovoj namjeri, dakle promišljenoj i planiranoj, da izbriše kulturno-povijesni supstrat koji je svjedočio o našem identitetu. Već 1992. organizirala je izložbu pod naslovom The Cost of Conflict koja je trajala puna četiri mjeseca u foajeu Courtauld Instituta (tada još u jednom krilu neoklasicističke Somerset House na Strandu u Londonu). Godine 1993. obišla je veći dio ratom zahvaćenih hrvatskih područja, posebno Dubrovnik, Split, Šibenik i Zadar, te niz institucija koje su se skrbile o baštini, da bi sastavila vrijedno izvješće koje je bilo podloga za organizaciju nekoliko izložbi i stručno-znanstvenih skupova u Velikoj Britaniji. Kroz International Trust for Croatian Monuments pomogla je da niz hrvatskih studenata s područja konzervacije i restauracije dobije mogućnost specijalizacije na ponajboljim mjestima u Velikoj Britaniji.

Njezine prijateljice Lady Jadranka Beresford Peirse i Flora Vučetić Turner, koje su bile uz nju i u danima po nenadanu povratku iz Firence, izravno u St. Joseph’s Hospice u Londonu, brinut će se da uspomena na nju potraje. Iza nje ostaju sestra, nećaci i nećakinje, mreža prijatelja u institutima, muzejima i galerijama… Bila je nenametljiva, krhka, ali je njezin stav u svim stvarima znanosti i struke bio jasan i čvrst. U tihoj, ali strasnoj rječitosti, nije bilo ni trunka afektacije ni svijesti da je tijekom nekoliko desetljeća postala jedan od vodećih autoriteta na skliskom terenu atribucija i vrednovanja golemog korpusa firentinskoga kiparstva konca 16. i većeg dijela 17. stoljeća. Mi joj pak ostajemo zahvalni za sve što je radila za hrvatsku spomeničku baštinu i hrvatske kolege tijekom posljednjih četvrt stoljeća.