Pandora u kutiji

U svim svojim dosadašnjim filmovima – od kod nas nedistribuirana dugometražnog prvijenca Sve je oprošteno iz 2007, u kojem se pozabavila obnavljanjem odnosa kćeri i narkomanskom ovisnošću otuđenog oca, preko drame Otac moje djece, s pričom o filmskom producentu koji se bori sa suicidalnim nagonima i posljedicama koje to ostavlja na njegovu obitelj, za koju je nagrađena u kanskom programu Poseban pogled, potom romantične drame Mladenačka ljubav u kojoj je kreirala kroniku odnosa dvoje senzibilnih tinejdžera, u određenoj mjeri glazbene drame Raj, u kojoj mladi DJ s prijateljima upoznaje noćni život Pariza, te svakako i dosad najuspjelije u aktualnoj egzistencijalnoj drami Sve što dolazi – francuska scenaristica i redateljica Mia Hansen-Løve bavi se nekim zajedničkim temama te stvara jasno autorski obilježen i definiran opus.

Posrijedi su suptilne, dominantno u obiteljske i šire prijateljske krugove smještene, manje ili više slojevitim i intrigantnim likovima napučene, elegantno i nenametljivo režirane, atmosferične te životnom filozofijom obilježene priče o međuljudskim odnosima ključno određene psihološkim stanjima i unutarnjim mijenama likova, njihovim odrastanjima i sazrijevanjima, susretima i rastancima, napuštanjima i odlascima te suočavanjem sa svim onim što život donosi. Redateljica preferira životnost i uvjerljivost s mnogo promišljenih detalja, a intimne i šire drame njezinih protagonist(ic)a nisu burne i javne, već su dominantno unutarnje i osobne, osamljeničke i introspektivne, dok se prema van uočavaju male promjene uzrokovane većim promjenama obiteljskih i inih konteksta.

Protagonistica filma Sve što dolazi, za režiju kojeg je Mia Hansen-Løve ovjenčana Srebrnim medvjedom te nagrađena na još nekoliko festivala, u interpretaciji očekivano sjajne i također višestruko nagrađene Isabelle Huppert, ugledna je i među učenicima omiljena gimnazijska profesorica filozofije Nathalie Chezeaux, koju na početku zatječemo i kao zadovoljnu obiteljsku ženu, suprugu također profesora filozofije Heinza (André Marcon) i majku dvoje maloljetne djece. Kad se vrijeme radnje odmah nakon prologa prebaci godinama poslije, Nathalie ćemo zateći u naizgled identičnoj situaciji, tek kao majku sad odrasle kćeri i od nje nešto mlađeg sina. Ubrzo će, međutim, uslijediti promjene u Nathalinu životu, od najprije zatezanja s obnavljanjem ugovora za novo izdanje njezinih knjiga do konačnog potpunog otkazivanja izdavača, preko sve većih problema u njezinu odnosu s psihički nestabilnom majkom za koju je teško reći koliko je suicidalna, a koliko želi privući pozornost kćeri i ostalih, do suočavanja sa suprugovom nevjerom i njegovim odlaskom te majčinom smrću. Svojevrsni metaforički prikaz promjena i nevolja koje ju postupno sustižu predstavlja crna mačka Pandora, kućna ljubimica njezine majke o kojoj Nathalie unatoč alergiji biva prisiljena preuzeti skrb. Pandora dobar dio filmskog vremena provede u transporteru, kutiji iz koje svako malo izlazi i time simbolizira Nathaline nevolje.

No Nathalie je unatoč svemu stoik, što je osobina koja Isabelle Huppert savršeno pristaje. Ona privremeni odušak pronalazi u druženju s bivšim učenikom i štićenikom Fabienom (Roman Kolinka), mladim filozofom kojem pomaže objaviti knjigu i s njim provodi vrijeme u anarhističkoj komuni na seoskom imanju. No dok Fabien prirodno pripada među anarhiste i vodi glavnu riječ u tom društvu, njoj tu nije mjesto. Manje zbog toga što je buržujka koja s riječi nikad nije prešla na djela jer previše cijeni svoj građanski život i udobnost, a više jer ona i nema takvih ambicija, već se zadovoljava time da mlade ljude uči misliti i logično zaključivati.

Sve što dolazi miran je, tih, pametan i nenametljivo filozofičan film koji na prividno jednostavan način progovara o važnim i složenim životnim stanjima.