Onirizam i pasatizam bez premca

Lijepo je bilo ponovo se susresti sa slikama Miljenka Stančića. U povodu 90. godišnjice rođenja i 40. godišnjice smrti (Varaždin, 1926–Zagreb, 1977), u suradnji s varaždinskim Gradskim muzejom, Umjetnički paviljon u Zagrebu priredio je izložbu Hommage à Miljenko Stančić velikom hrvatskom slikaru, najvećemu varaždinskom slikaru i slikaru Varaždina 20. stoljeća te jednom od najcjenjenijih autora hrvatskog slikarstva pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Na izložbi koja ostaje otvorena do 7. svibnja su osamdeset i četiri slike, za ovu prigodu posuđene iz nekoliko privatnih zbirki u Varaždinu i Zagrebu, poput onih Davora Vugrinca, varaždinskoga bivšeg nogometaša i jednog od najozbiljnijih hrvatskih kolekcionara modernoga hrvatskog slikarstva, Ninoslava Horvata iz Varaždina i drugih, koje rijetko izlaze u javnost. Ostatak je slika iz Gradskog muzeja Varaždin, gdje će Stančićeva izložba biti postavljena od kolovoza do kraja listopada, potom Muzeja suvremene umjetnosti i Moderne galerije u Zagrebu. Izložba nije retrospektivna već obljetnička, ponovo nakon deset godina podsjeća na veličinu Stančića kao jednoga od najomiljenijih, najuglednijih i na tržištu umjetnina najtraženijih slikara našega suvremenog slikarstva. Premda su cijene umjetnina na hrvatskom tržištu umjetnina pale, Stančić je uvijek tražena „roba“ i drži cijene. Popularan je. Naravno, kada je iznimno kvalitetan slikar. Živio je kratko, umro je s navršenom 51. godinom, a radio je na slikarstvu frenetično i u 27 godina slikarskoga djelovanja stvorio začudno opsežan i raznolik opus.

Miljenko Stančić jedan je od najvećih hrvatskih slikara koji je iznašao vlastiti figurativni stil, izraziti individualac, intimist, po mnogima i najveći slikar „magičnog realizma“, fantastičnog i fantazmagorijskog slikarstva, kao i začetnik nadrealizma u hrvatskoj umjetnosti, što uzimamo s dozom rezerve kao kvalifikaciju. Naime, Stančić je realist, sve njegove slike polaze od doživljene i proživljene realnosti, samo što su posredovane bojama, difuznom prigušenom svjetlošću i plošnim sjenama pa djeluju kao prizori sjećanja, snoviti prizori, kao da je neki jednostavan motiv, obični svakodnevni događaj, zaustavljen, zaleđen za vječnost i obitava u sjećanju kao vječnost. To nedvojbeno potvrđuje njegov cjelokupni opus, zatim biografska kazivanja u razgovorima i intervjuima te mnogobrojni napisi, kritike i osvrti iz pera vrsnih povjesničara umjetnosti i likovnih kritičara kao što je Ljubo Babić, Jerolim Miše, Radoslav Putar, Grgo Gamulin, Miodrag Protić, Josip Depolo, Vladimir Maleković, Jelena Uskoković, Igor Zidić, Željko Sabol, i još mnogobrojni domaći i strani autori (Patrick Waldberg, ­Stephane Rey).

Duboka likovna inteligencija

Neobičan i izniman slikar kao Miljenko Stančić ostaje trajno poticajan i zanimljiv za povjesničara umjetnosti i kritičara jer je uvijek otvoren za nova tumačenja. Koliko god o tom slikaru i njegovu slikarstvu mislimo da znamo i da ga razumijemo, uvijek nađemo nešto neotkriveno i novo u njegovu umjetničkom doživljaju i osebujnom izrazu. Premda mislimo da poznajemo neku sliku, neki suptilni ton iznova zabljesne te ostajemo začuđeni i zadivljeni izrazitom slikarevom hipersenzibilnošću i suptilnošću. Kažu mi oni koji su ga dobro poznavali, njegovi studenti na Akademiji, da je bio duhovit, zafrkant, veseljak, volio je pojesti i popiti, a s druge strane, kada je sjeo s paletom pred platno, nježnost poteza, prozračnost slojeva boje i opći dojam slike iskazivali su duboku likovnu inteligenciju, vrhunsku percepciju i znanje i, nadasve, koncentraciju da ponire u sjećanja. Stančićevo je slikarstvo najbolje hrvatsko slikarstvo druge polovice 20. stoljeća, u smislu pasatizma i onirizma, dakle snovitog, proživljenoga kao da sanja na javi, te evocira zaleđena sjećanja iz djetinjstva. Stančić je još kao dijete slikao, i to najradije konje i kočijaše, o čemu je često znao govoriti. Nešto kasnije nastale su njegove prve vedute Varaždina (Veduta iz 1942). Školovao se na varaždinskoj Realnoj gimnaziji, gdje je likovni talent razvijao kod profesora Ladislava Kralja Međimurca. Stančić upisuje studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1945, gdje je diplomirao 1949. kod profesora Marijana Detonija, Krste Hegedušića i Jerolima Miše. Poslije je i sam, od 1961. do smrti 1977. radio na Akademiji kao profesor slikarstva. Školovanje je nastavio na poslijediplomskom studiju grafike u klasi Tomislava Krizmana.

Godine 1946. nastaje sjajno djelo koje je tematski i likovno znatno obogatilo hrvatsku umjetnost. To je crtež Zagorski cug, koji kustosica Gradskog muzeja Varaždin Mirjana Dučakijević, zadužena za ostavštinu Miljenka Stančića i najbolja poznavateljica njegova opusa, naziva „pravim remek-djelom prikaza zagorskog mentaliteta. Ovim daumierovski intoniranim djelom slikar je briljantno iskazao svoj doživljaj, viđenje poratnog vremena u Hrvatskom zagorju.“

Stančić je iz Varaždina na studij u Zagreb otišao s mnogo neposrednih doživljaja iz djetinjstva, koje je potom s osobitom nježnošću čuvao u svojim vizijama i zadržao kao stalne motive. Upravo u staroj jezgri grada Varaždina, poznatoj po uskim ulicama i trošnim fasadama, Stančić je pronašao tematski interes slikajući je u brojnim varijantama eksterijera ili imaginarnih predjela koje u svojim vizijama i detaljima nose prepoznatljive dijelove grada. Vedute grada Varaždina uspio je slikar izraziti jednostavnim likovnim sredstvima, izrazivši tonskim kvalitetama svoj poetski doživljaj u stopljenim zelenožutim tonovima boje. Uz varaždinsku i naglašeno autobiografsku tematiku iz 1951. pojavljuju se i teme kao što su akt, ljubavnici, kolijevka, dijete, poklade, kartanje, koje će slikar tematizirati u cjelokupnom opusu. Prvi važni izlagački korak Miljenka Stančića bila je izložba s Josipom Vaništom u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu 1952, kada je izložio trideset radova.

Metafizičko slikarstvo

Stančiću kapa dolje za izgrađen stil vlastitoga načina izražavanja po kojemu je prepoznatljiv i jedno od najvećih imena hrvatske umjetnosti. Izrazito je subjektivan, vizionar, vrhunski estet, osjećajan u svakom potezu kistom. Znao je govoriti da je „obuzet zavičajnom nostalgijom“. Iz nje proizlazi suptilno proživljen i naslikan unutarnji mikrosvijet, iz kojega izvire čovjekova samoća i otuđenost. Njegov pasatizam jest bijeg iz svakidašnje stvarnosti u stvarnost sjećanja, povratka na djetinjstvo u dragom mu, rodnom Varaždinu. No teško je oteti se dojmu da je bio slikar tjeskobe, njegove slike bude neodoljiv osjećaj melankolije. Ono što su mu kritičari u interpretaciji prišivali kao magični realizam i nadrealizam prije svega vidim kao metafizičko slikarstvo. U mnogim slikama Stančić pokazuje i dokazuje da je naš De Chirico. Zato što on pogled izoštrava u vlastitu dušu ne bi li ga rastvorio na putu beskonačnosti, trajnosti, vječnosti. Trenutak intime, obična obiteljska večera, druženje, kartanje, dječje igre, ljudi u čekaonici, na putovanju, u pokladama ili u šetnji, zamrznuto je sjećanje odaslano u vječnost. Njegovo je slikarstvo u biti tužno. Sve je tu bilo i prošlo. Dogodilo se i više ne postoji. Postoji samo u duhu i mašti umjetnika koji nam to određeno sjećanje ili izmaštanu situaciju prenosi. Stoga njegove slike bude i svojevrstan nemir, osjećaj da smo krhki i prolazni u mlinu vremena. Virtuoznom slikarskom tehnikom umjetnik prigušenim tonovima boje stvara prizore kao da su prekriveni prozirnom koprenom pa djeluju kao privid, san, nestvarnost. Jasno je evocirana tek svijest o njihovoj tlapnji, prošlosti. Prostore, bilo eksterijere ili interijere, gradi u plohama i na njima kao da lebde zasjenjene sugerirane siluete ljudskih figura, poput sablasnih vizija. Njegova izvorna nadarenost omogućila mu je sintetiziranje slikanih formi u osobit odnos slikanih ploha, strogo geometrijski komponiranih. Odnosi ploha, sfumato te kontrasti u tonu boje ustrojavaju se na slikama kao ključna odlika Stančićeve umjetnosti.

Stančić se borio i izborio za individualni pristup slikarstvu i umjetnosti u doba poslijeratnih socrealističkih tendencija kojima su se priklanjali neki umjetnici. Odmah se udaljio i od apstraktnih težnja koje su pod utjecajem europskih tendencija u slikarstvu bile aktualne. Stančićeva metafizičnost i, uvjetno rečeno, težnja nadrealizmu, najviše dolazi do izražaja u slikama iz 1954, kada ljudske figure transponira u metamorfoze, kao, na primjer, u djelima Svadba i Djevojka cvijet. Svoje je slikarstvo sam okarakterizirao kao blisko simbolizmu.

Uz slikanje Stančić sredinom pedesetih izrađuje ilustracije objavljivane u zagrebačkim dnevnim listovima, časopisima i revijama. Tako stječe sve veću publiku, koja s oduševljenjem prihvaća njegovo djelo. Osim toga počinje se baviti scenografijom, primjerice za predstave Vašar snova Marijana Matkovića (1958) i U agoniji Miroslava Krleže (1959).

Vrlo zapaženu izložbu imao je Stančić 1954. u Beogradu, a potom ponovo u Zagrebu u Muzeju za umjetnost i obrt, gdje je izlagao s grupom Petorice (Ivančić, Kožarić, Michielli, Vaništa, Stančić), kojoj je jedan od utemeljitelja. Na izložbama u Beogradu, kao i u Parizu i u Bruxellesu, postigao je veliki uspjeh. Dok Hrvatska nema nadrealizma, Srbi su u njemu bili jaki. Stoga ne čudi izvanredan uspjeh beogradske izložbe. U Parizu također. Patrick Wahlberg, kritičar blizak s Bretonom, koji je pisao o Chagallu, Magritteu, Ernstu i drugim nadrealistima, piše mu panegirik. Po povratku u Zagreb ljudi u dugim redovima čekaju da vide njegovu izložbu u galeriji Studentskog centra. Kritičari ga svrstavaju među najvažnije predstavnike nadrealističkih interpretacija u slikarstvu. Stančićeve slike poput Mrtvog djeteta, Ljubavne pjesme, Djevojke cvijeta izazivaju veliko divljenje. Sudjeluje na brojnim kolektivnim izložbama. Godine 1956. nastaje prva, a poslije i niz varijacija slika s temom kartaša, ubrzo i poklada (Kartaši, Sirotinjske poklade, 1959). Uz te teme on i dalje slika prizore mrtvog djeteta, djevojke i svirača, djevojke i skitnice. Zadržavajući se na takvim sadržajima Stančić ih ostvaruje jednostavnim likovnim sredstvima u gami zelenih, žutih i vrlo profinjenih sivih tonova, primjerice na slici Mrtvi brat (1965), kojega slika u bijelom, a djetešce djeluje kao duh. Prije Miljenka njegovi su roditelji dobili prvorođenca Slavka, koji je preminuo 1919. u šestom mjesecu života. Spoznaja o mrtvom bratu duboko će se utisnuti u svijest budućega slikara te postati jedan od njegovih opsesivnih motiva. Stančić je od tada slikar djece. Sredinom šezdesetih godina motiv djeteta Stančića sve više i više zaokuplja. Velik dio njegovih slika prikazuje djecu. Dječji lik postaje deformiran, biva slikan jakom slikarskom gestom u pastoznom namazu. Sve važnija postaje samostalna linija, što zajedno pridonosi jakom i ekspresivnom dojmu slike. Taj je ciklus i najprivlačniji, autoru ovih redaka najdraži, najdojmljiviji, najdirljiviji ne samo u Stančićevu slikarstvu nego i općenito. Vjerujemo da se serija slika s prizorima dječaka u interijerima ne odnosi samo na zamišljanje mrtvoga brata, nego da se odnose i na slikarova sina Ivana Pika Stančića kao dječaka, rođena 1952, danas također akademskoga slikara i rock-bubnjara.

Zaustavljeno vrijeme

Nakon tridesetak slika dječaka odjeknuo je snažno neočekivan, posljednji Stančićev ciklus erotskih fantazija naslikanih na svijetlim ili tamnim podlogama (Ženski akt, 1973, Anabaza Histoire d’O, 1975, Rađanje, 1976). Te su slike eksplicitne, javlja se falusoidni oblik iz transformacije ženskih spolnih oznaka. To je vrijeme kada Stančić još odlučnije poseže za jakom slikarskom gestom i ekspresivnom linijom.

Ostala je zabilježena slikarova interpretacija vlastitih djela: „U tom se slikarstvu javlja život kao tajna, poetska tajna koja se ne nameće patetikom romantičara, niti strašću ekspresionista već smirenom lirikom čovjeka na kraju puta. Problem se više ne postavlja u grču elementarne strasti, kao ni u sablasnom trajanju objekata i njihovih sjena. Vrijeme je zaustavljeno, gledano odozgo (prošlost i sadašnjost a i budućnost, možda? Tko zna?). Stapaju se u jedinstvenu prisutnost. Prostor je ispražnjen od svega trenutnog, da bi bio ostvaren u drugom nadvremenskom smislu. Tu se javlja čovjekova egzistencija i stvari kao osnova i cjelovita pojava i problem. Kad je sa svakodnevnih stvari skinut plašt svakodnevnosti, san i java postaju jednako realni i sve pojave dobivaju jednaku važnost. Igra psića (Poklade siromaha) ili cvijet u ruci djevojke, perzistencija starih plakata, ili fluid nekog rastanka (Vojnički rastanak). Zatim problemi nastaju, a šutnja raste. Sve postaje tek sjetna ljepota čistog bivstvovanja i odupiranja vremenu…“