Obnova loše prošlosti

Svojedobno je nobelovac Albert Camus napisao da mu je domovina francuski jezik, a i nobelovac Thomas Mann kada je od nacista pobjegao u SAD izjavio da je sa sobom ponio svoju domovinu, a to je njemački jezik. I upravo tako misle svi veliki pisci i književnici diljem svijeta jer se samo s domovinskim jezikom mogu izraziti najsuptilniji osjećaji i najdublje misli, stoga što je u njemu sadržana sva prošlost, sadašnjost i budućnost vlastitog naroda, a istodobno istinit i zajamčen izvor svjedočenja njegova postojanja, to jest, ono što preko njega nasljeđuju, jer prošlost i jest u jeziku, kao nešto što ga čini da jest ono što jest.

Čovjek govori vlastitim jezikom, a književnik piše jezikom – normiranim pravilima koja su se i u hrvatski jezik unosila kako bi se dobio vlastiti jezik kao „kuća bitka“ u kojoj se ljudi rađaju i u kojoj žive i u kojoj preko jezika poprimaju jasne crte svojega bića. I kad se god dublje otvara jezik, širi se dubina vlastitoga postojanja, jer je jezik živi dah domovine i duša pojedinog naroda, njegova vidljivost i čujnost, pomoću kojega kao oruđa svijest ovladava svijetom, potvrđujući tako ono što on jest, jer jezik nekog naroda sve pamti i u njemu je sve sadržano. „Um je jezik“ (Johann Georg Hamann).

Ali iznesene istine mimoilaze sastavljače Deklaracije o zajedničkom jeziku jer smatraju da su bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski samo varijante zajedničkog jezika, a jedan od njih čak tvrdi da se to „zasniva na neposrednim, i ja držim, bistrim, ali i znanstveno zasnovanim stavovima“. I upravo su toliko izluđeni svojim jugonacionalističkim zanosima da zaboravljaju povijesne istine, da su, na primjer Srbi i Hrvati kao najbrojniji u tome „zajedničkom jeziku“ živjeli do 1918. gotovo tisuću godina u dvjema različitim civilizacijama, kulturama, vjerama, čak i u pismu. Srbi u bizantskoj kulturi, pravoslavnoj, s ćiriličnim pismom, a Hrvati u zapadnoeuropskoj kulturi, katolicizmu i latinitetu. Srbi su usto bili pet stotina godina pod apsolutnom turskom vlasti, dok su Hrvati imali slobodne gradove Dubrovnik, Split, Trogir, Šibenik, Varaždin, Zagreb…, u kojima su razvijali kulturu, jer se ona razvija najviše u gradovima. Ako pogledate samo gradnju vjerskih hramova, vidjet ćete da Srbi imaju samo jedan arhitektonski izraz, „bizantijski stil“, dok Hrvati, gradeći u mnogim stilovima, slijede zapadnoeuropske stilove kao što su romanika, gotika, renesansa, barok… Upravo kao u arhitekturi u ta dva naroda i u njihovim se pisanim kulturama stvarala i drukčija književnost, što potvrđuju i djela starije i novije književnosti koja su oblikovali i različiti jezici koji su izrazili duh i dušu kultura tih naroda, pa je stoga gotovo perverzno tvrditi da su srpski i hrvatski jezici samo „zajednički standardni jezik policentričnog tipa“.

I upravo ta čežnja vraćanja u zloglasno „razulareno balkansko bratstvo“ (Alain Finkielkraut) – koje je postojanjem dviju Jugoslavija održavano umjetno i diktaturama završavalo 1941. i 1991. u klanju – zapravo je izazivanje novih sukoba, pa bili oni i jezični, jer je jezik svakoga naroda njegov najdublji identitet. I tek što smo se dobro upoznali do nepodnošljivosti u dvjema Jugoslavijama i zasvagda se razišli i vratili u svoje autentične civilizacije, kulture, vjere, jezike i pisma, evo opet onih koji pokazuju da vrag ima dva roga jer nas jednim ponovno žele – kada se ne može oružjem, onda preko jezika – ugurati u jezičnu Jugoslaviju, a drugim pokazujući „da iskorijenjeni iz vlastite kulture i nacije postaju najgori iskorjenjivači“ (Simone Weil).

Jesu li potpisnici Deklaracije o zajedničkom jeziku zapravo potomci onih koji su prije pedeset godina osuđivali i proganjali potpisnike Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika?