Naš medij je suvremeni izraz

Od 22. do 29. travnja Zagreb po 29. put postaje središte suvremene glazbe u Europi. O pripremama Muzičkog biennala Zagreb razgovaramo sa skladateljem srednjeg naraštaja Krešimirom Seletkovićem, umjetničkim ravnateljem ovogodišnjeg izdanja festivala nove glazbe na kojem su se svojevremeno okupljali najveći svjetski skladatelji.

Kako ste doživjeli svojevremeni izbor za umjetničkog ravnatelja ?

Muzički biennale Zagreb održava se već 56 godina svake neparne godine. Utemeljitelj festivala, skladatelj Milko Kelemen, godine 1961. započeo je nešto dotad nezamislivo – okupljanje svjetske glazbene elite u Zagrebu! U tom dugom razdoblju festival su vodili naši važni skladatelji i muzikolozi te je sve više dobivao na značenju, bez obzira koliko to političke prilike dopuštale ili ne. Uvijek su se nalazila zanimljiva rješenja za nastale probleme, što je i jedna od karakteristika kreativnosti njegovih voditelja. Na mjestu umjetničkog voditelja naslijediti plejadu vrsnih skladatelja i muzikologa od Milka Kelemena, Stanka Horvata, do Ive Josipovića i Berislava Šipuša, svakako je iznimna čast i velika obveza. S velikim poštovanjem prema instituciji festivala pokušavamo zadovoljiti razne ukuse, napose mladih i najmlađih, jer su važan segment auditorija koji će za nekoliko godina postati i, nadam se, ostati nositelji suvremene umjetnosti u Hrvatskoj, ali i mnogo šire.

Vođenje takve manifestacije izazov je, ali i odricanje, barem privremeno, od skladanja. Smatrate li to ipak dobitkom za svoje stvaralaštvo?

Muzički biennale traži priličan angažman. To uključuje i svojevrsno žrtvovanje slobodnoga vremena. U određenim životnim ciklusima bavimo se različitim stvarima pokušavajući pomiriti struku i osobne afinitete. Vođenje festivala izrazito je kreativno zanimanje, kao što je to i skladateljski poziv, te je moja sreća što se to dvoje isprepleće i dopušta mi da, unatoč možda smanjenu vremenu za realizaciju skladateljskih zamisli, i dalje mogu učiti i pratiti sve ono što se događa u zemlji i svijetu na polju suvremene glazbe. MBZ je mjesto za prikazivanje realiziranih skladateljskih ideja, kao i onih koje tek trebaju nastati. U umjetnosti učenje ne prestaje, i to smatram najvećim dobitkom. Nove skladbe donose nove izričaje i MBZ je veliki čimbenik u njihovu nastajanju. Nadam se da će velik dio skladbi nastalih na poticaj festivala ostati kako na hrvatskim, tako i svjetskim pozornicama.

Dobar dio vašeg autorskog opusa vezan je s muzičkim kazalištem, za što ste nagrađivani. Utječe li to i na vaše umjetničko vođenje Biennala?

Moj skladateljski put tijekom prethodnih godina bio je vezan i uz glazbeni teatar. Neizmjerno je to iskustvo jer se skladatelj mora prilagoditi i ostalim detaljima predstave, kao što su govor, pokret, režija... To je zajednički rad koji oplemenjuje i uči nas kako biti što bolji u zajedničkom poslu. Mnogo puta dogodilo se da, ukoliko samo detalj zakaže, predstava nužno gubi na kvaliteti i publika to vidi i osjeti. Moje veliko zadovoljstvo jest da sam imao priliku surađivati s izrazito kreativnim umjetnicima. Tako promatram i ovaj bijenalski put – pokušavamo spojiti slične ili namjerno različite kreativce kako bismo dobili predstave iznimnih estetskih vrijednosti u svim detaljima.

Na koji način Muzički biennale programskim sadržajima nastoji zadržati zanimanje javnosti s obzirom na promjene koje je doživjela nova glazba?

MBZ se orijentira na sve dijelove javnosti. Naš je medij suvremeni izraz i nastojimo senzibilizirati publiku kako bi pronašla novi, svoj doživljaj umjetnosti. Informacije su u današnje vrijeme udaljene nekoliko klikova mišem i možemo pratiti sve što se u svijetu događa. Nastojimo se prilagoditi trendovima, ali i ostati originalni u idejama, po čemu se festival može izdvojiti od pukog računalnog pregleda informacija. Želimo zadržati skladatelja u fokusu auditorija i dopuštamo svaku vrstu kreativnosti. Zadržavamo i pravo da je doživljaj korisnika u komunikaciji s umjetnicima važan i jedini pravi način prenošenja ukupne dubine i slojevitosti umjetničkog djela. To pretpostavlja i izbor izvođača koji djelo prenose do publike te smatram da je sprega autor–izvođač–publika također kreativni proces koji suvremena glazba zahtijeva bez obzira na tehnološka dostignuća današnjeg vremena.

Male forme jedna su od uočljivih novina, natječaji za petominutnu operu na primjer. Je li taj maloformizam budućnost glazbe?

U trenutku kada smo odlučili pokrenuti taj natječaj nismo bili sigurni kako će to na kraju izgledati. To je bio rizik, ali smo na natječaj za petominutnu operu dobili više od osamdeset partitura, dok smo za ovogodišnji natječaj za petominutni klavirski koncert dobili više od 170 partitura! Taj natječaj zamišljen je kao mala forma da bi se kroz partiture moglo promatrati više – izričaj, estetiku, protok vremena... Nimalo nije laka zadaća u pet minuta pokazati sve ono što je skladatelj naumio. Zato je taj natječaj posebno zanimljiv i donio je neke vrlo zanimljive partiture. Količina partitura dopustila bi sastavljaču programa da napravi izbor i da ih posloži u dramaturški omnibus. No mi smo osnovali dvostupanjski međunarodni žiri koji je procijenio kvalitete partitura i naš izbor će se po drugi put moći čuti na festivalu 26. travnja u 20 sati u Hrvatskom glazbenom zavodu.

Petominutna opera suprotnost je Verdijevoj operi Don Carlo, za koju se predviđa višesatno trajanje. Kada ćemo ići u operu na petominutne opere?

U svijetu postoje skladatelji koji su se susretali i s manjim formama od pet minuta. Sve kombinacije u potpunosti su otvorene i smatram da će ritam života odabrati koji nam oblik više odgovara. Mislim da bi bilo najbolje pokušati pomiriti i petosatno i petominutno trajanje. Prostora i publike, vjerujem, za obje forme ima dovoljno.

U javnim istupima naglašavali ste da će, kao i svaki put dosad, Biennale publiku iznenaditi, šokirati, ponuditi joj neočekivano i očekivano. Možete li to pojasniti?

Muzički biennale uvijek je bio festival na kojem su se odvijale neke rizične stvari. Danas je teško izdvojiti što je rizično u suvremenoj umjetnosti. Dosta je toga viđeno, a nešto novo može se očekivati. Cilj ove godine nije neugodno šokirati i iznenaditi publiku, cilj je publici pokazati nešto što još možda nije imala priliku doživjeti. Ponajprije ističem orijentiranost najmlađoj publici, koja će moći gledati novu dječju predstavu s novom glazbom, zatim tunel Grič kao novi koncertni prostor za koji su glazbu pisala dva skladatelja, iznimni gostujući ansambli – Intercontemporain, Ansambl Modern, Ictus, Oslo sinfonietta, Les Percussiones des Strasbourg, Pre-art Soloists – kao i domaći etablirani umjetnici – Cantus ansambl, Zagrebačka filharmonija, Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, HNK Ivana pl. Zajca iz Rijeke, Zagrebački solisti... Kako ne bih sve ovdje nabrajao, upućujem sve zainteresirane da pogledaju program na www.mbz.hr i da prate naše društvene mreže.

Koliko Biennale pridonosi boljitku međunarodnoga položaja HDS-a kao njegova organizatora i prepoznatljivosti nove hrvatske glazbe na međunarodnoj sceni?

Biennale je festival koji sustavno radi na promociji hrvatskog stvaralaštva. Opetovano naručivanje novih skladbi pretvara festival u najvećega glazbenog mecenu u naručivanju novih djela. Kao što je otprije poznato, nastojanja MBZ-a su i narudžbe novih hrvatskih skladbi za inozemne ansamble i soliste. Time pokušavamo ostvariti cilj promocije hrvatskih skladatelja na inozemnim koncertnim i kazališnim podijima. Velika je odgovornost sudjelovati u naručivanju novih djela, koja imaju zadaću doći na inozemni repertoar. Na takav način MBZ promovira ne samo sebe nego i Hrvatsko društvo skladatelja, kao i cjelokupnu umjetničku glazbu Hrvatske.