Kinokarta

Početkom šezdesetih godina 20. stoljeća stupila je na našu književnu scenu nova generacija pjesnika, rođena potkraj tridesetih. Među njima jasno su se razabirale dvije skupine, koje su se razlikovale po odnosu prema suvremenosti. Jedni su nastojali tu suvremenost zabilježiti i stupiti s njom u dijalog pa su zato pjesme nakrcavali pojmovima koji su o toj suvremenosti svjedočili: tu sve vrvi od motocikala, plesnjaka, ekspres-restorana i žureva. Drugi su pak naglašeno odustajali od svakoga pokušaja da o suvremenosti išta izravno kažu, pa su pjesme sastavljali od univerzalija poput mora, kamena, neba, stabla i sličnih; po onome što se u njihovim stihovima spominje, nikako se nije moglo zaključiti kad su napisani. U prvoj su skupini najpoznatiji autori Majdak, Majetić i Glumac, a u drugoj Mrkonjić, Ganza, Stamać, Petrak, Maroević i drugi. Jedni su, očito, pisali za sadašnjost, a drugi za vječnost. Tko je postupio bolje? Tko je uspio dosegnuti svoj poetski cilj?

Odlučno se može reći da je tekstove onih prvih autora barem u nečemu pregazilo vrijeme, jer mnogi od pojmova na kojima su oni inzistirali danas više i ne postoje. Eto, recimo, prisjećam se jedne Majdakove pjesme u kojoj se tuguje za frajerom kojega je pregazio tramvaj. Krenuo je taj frajer očito u večernji izlazak, pa se prikladno odjenuo po modi i poduzeo sve drugo što treba, a onda je zaglavio na krajnje žalostan način. Ali važno je ovo: u pjesmi se kaže kako je taj frajer imao u džepu deset kinokarata. Kaže se to uzgred, ali će svaki današnji mlađi čitatelj nad tim podatkom zastati, jer jednostavno neće znati o čemu se radi. On, naime, ne može ni zamisliti što su nekada bile i što su značile kinokarte.

A da bi se to razumjelo, potrebno je prihvatiti činjenicu da je kino u ono vrijeme bilo glavna, pa gotovo i jedina zabava. Ljudi su mnogo išli u kino i ondje se odvijao najveći dio društvenoga života u svakom smislu te riječi. Bilo je filmova koje je svakako trebalo vidjeti, i to što prije, pa je zato postojala velika potražnja za ulaznicama. Tako su onda gradski momci smislili način da na tome zarade: došli bi pred blagajnu čim se ona otvori, a onda kupili mnogo karata, možda čak za dva ili tri reda sjedala. Poslije, kad bi karata nestalo, oni bi ih prodavali pred kinom po nešto višoj cijeni i tako profitirali.

Da se razumijemo, nisu ni njihove cijene bile neumjereno visoke, bile su više za trideset ili pedeset posto od normalnog iznosa. A ipak, vlast ni to nije voljela, pa je izmišljala različite načine da doskoči tomu problemu. Pred kinom i po kinu motali su se milicajci (u uniformi i u civilu), jedni zato da bi pazili hoće li u dvorani biti kakvih politički neumjesnih dobacivanja – a dobacivanja su bila normalan dio kinematografskog folklora – a drugi zato da bi lovili one dečke što su prodavali duge (tako su se u žargonu zvale ulaznice). Gledanje filmova bilo je, ukratko, važna stvar, pa ga je vlast nastojala nadzirati.

A tko mi ne vjeruje, neka samo uzme u obzir ovu jednostavnu činjenicu: ulaznice se nisu otiskivale na printeru kao sad, ne samo zato što printera nije ni bilo, nego i zato što je izrada karata bila strogo kontrolirana, još malo pa kao izrada novčanica. Pravile su se one u tiskari, i to po pažljivo utvrđenu postupku. Treba li tomu boljega dokaza od činjenice da je pedesetih godina na ulaznici sitnim slovima pisalo kako se njezino krivotvorenje kažnjava po zakonu, baš kao što je pisalo i na novčanicama?

I zato onaj tko se – poput mene – kao kinogledalac formirao u onim davnim vremenima, danas teško odlučuje otići u kino, pa radije ostaje kod kuće i gleda televiziju. Problem je s jedne strane u tome što nam fali ona atmosfera koja je u kinu nekada vladala: one tvrde sjedalice, onaj loš zrak, onaj osjećaj da prisustvujemo nečemu važnom, onaj elektricitet što se stvara od velikog broja napetih gledalaca. Ali još je veći problem ulaznica: kad meni pruže kartu što je upravo izvirila iz printera, ja je svagda uzimam s nevjericom i sve do ulaska u dvoranu nisam siguran hoće li me s tim komadićem papira uopće pustiti da pogledam film.

Ukratko, kinoulaznica bila je u ono vrijeme dragocjenost, pa bi se čak moglo reći da je imala i neku čarobnu moć: ona nas je prenosila u druge svjetove, među drukčije ljude, dapače, činila je da i mi sami postanemo drukčiji. Zato je mene oduševio film u kojemu kinoulaznica ima i doslovno čarobnu moć: riječ je o djelu Posljednji akcijski junak, u kojem dječak-filmofil nekako dođe u posjed ulaznice koja ga može prenijeti izravno u film. I, naravno, on tu mogućnost i iskoristi, pa dospije u fiktivni svijet i ondje susreće svoga omiljenog akcijskog junaka (a to je, dakako, Arnold Schwarzenegger). Na kraju dječak dovede toga svog idola u ovaj naš svijet, i tu nastaju novi zapletaji i nova značenja. Ljudi moje generacije mogu se s tom pričom posve identificirati, jer i mi smo tako svakoga tjedna najprije putovali u čudesne filmske predjele, a potom se vraćali u ove naše. A stalno uspoređivanje tih dvaju svjetova pomagalo nam je da bolje razumijemo i jedan i drugi.

Ali, da bi tako nešto bilo moguće, mora i kinoulaznica biti čarobna, ili bar imati određeni društveni položaj: mora, ukratko, biti vrijedna poput novčanice. A taj je njezin status, bojim se, nepovratno izgubljen: filmova danas ima koliko hoćeš i postoji bezbroj načina da ih čovjek pogleda, dostupni su i jeftini, pa tako u tome više nema nikakve čarolije. Čini se da je ta čarolija bila dio jednoga vremena i da je s njim nepovratno prošla.

I tako se opet vraćam onim pjesnicima, od kojih su se jedni čvrsto držali svojega vremena, dok su drugi pisali za vječnost. Oni prvi ostali su, vidjeli smo, vezani za to svoje vrijeme, i zato, usprkos kvaliteti, ne prolaze osobito kod današnje publike. Znači li to onda da su pjesme onih drugih autora bezvremene, pa da su razumljive i omiljene još i danas? Pa, ne baš. I kod njih je vrijednost neupitna, ali se ne bi moglo reći da ih današnje čitateljstvo guta. A to kao da svjedoči da u književnosti sadašnjost i vječnost traju otprilike isto.