Drama plesnog pokreta

Fotografija je, u kolektivnoj svijesti, relativno nov medij premda početke bilježi već u zori 19. stoljeća. Digitalna fotografija svakako je suvremena pojava. Balet, s druge strane, prepoznajemo kao umijeće koje ima dugu povijest (njegovi korijeni sežu sve do renesanse). Ponekad je čak i diskriminiran kao anakrona umjetnost, nešto što ne pripada eri televizije, interneta i društvenih mreža. Upravo stoga, ciklus u kojem se susreću ove dvije umjetnosti – jedna predstavnica modernog senzibiliteta, a druga zaogrnuta romansom minulih vremena i obilježena patinom prošlosti – sadržava početni impuls očuđenja. Dojam da su se jučer i sutra sreli u „danas“, da su pritom prevladali vrijeme i nesaglediv prostor kako bi zatvorili krug trajanja i zajedničkim naporom dosegnuli bezvremenski trenutak.

Upravo to bilježi oko fotografskog objektiva – trenutak, nevremensku jedinicu koja vrijeme čini mogućim. Fotografija izmiče trajanju i prolaznosti. Ona je vječno Sada. U slučaju ovog ciklusa to svojstvo „trenutačnosti“ i „nevremenitosti“ posebno dolazi do izražaja zato što fotograf Mirko Cvjetko bilježi pokret koji je po svojoj naravi bitno vremenit. Njegove fotografije prikazuju plesače u pokretu, one dokumentiraju izdvojene baletne figure, čime ih otuđuju od plesne cjeline. Na taj način Cvjetko „zaustavlja vrijeme“ i „zarobljava pokret“. On pokretu onemogućava da se nastavi: balerini u skoku zabranjuje da se vrati na tlo, plesačici u relevéu ne dopušta da opusti stopala i načas odmori tijelo. Njegovi plesači ostaju zauvijek zatočeni u dovršenom pokretu i izdvojeni iz smisla cjeline sekvence i djela u totalu te time oni, plesači, bivaju izmješteni iz čina koji obavljaju – plesa. Njihov rad premješten je u novo značenjsko polje. Dinamizam kretanja odmjenjuje statičnost poze, a ljudsko i tjelesno pretvara se u skulpturalno.

Majstorski precizno zahvaćajući pokret u trenutku njegova klimaksa, odnosno plesnu figuru u trenu kad se u potpunosti realizirala i dosegnula cilj, Cvjetko s pomoću fotoaparata „kleše“ ljudske sklupture nabijene elanom i dinamizmom. Položaj njihovih udova i tijela pritom čini okosnicu kompozicije i pretvara se u uzbudljiv i vizualno atraktivan koloplet vodoravnih, okomitih i nakošenih linija, zbog čega iz svake fotografije izbija dubok, sublimni intenzitet koji na gotovo primarnoj razini komunicira s promatračem.

Osim plesa i kretanja ovdje, logično, izostaje i glazba, a ti „nedostaci“ upravo usmjeravaju pozornost na savršenstvo i inherentni, samodostatni smisao sama pokreta, na virtuoznost tijela u funkciji instrumenta te, u konačnici, izazivaju divljenje prema tjelesnom i njegovim kapacitetima za ljepotu i izražavanje dubokih, intuitivnih smislova.

Na jednoj razini ovaj je ciklus iskreno mišljen kompliment umijeću i izraz nesputana divljenja vještini i talentu. Izložene fotografije autorov su nečujni gromoglasni aplauz plesačima! Na drugoj razini, one promišljaju tjelesnost i funkcioniraju kao studija kompleksnosti pokreta njegovim očuđenjem – premještanjem pokreta iz njegova zbiljskog konteksta.

Premda su ovi snimci prezentacija tuđeg umjetničkog izričaja, oni su i sami umjetnička djela. Ovdje se pojavljuje metaelement, gdje autor svoj rad kao umjetnički legitimira putem tuđih umjetničkih dosega i stvara moment umjetnosti unutar umjetnosti. Njegovi vlastiti dosezi vidljivi su kako u vještini ostvarivanja skladnih kompozicija i sposobnosti da sjajno kadrira prizore koji zbog mobilnosti bježe od zatvaranja u kadar (teže slobodi za koju je okvir prijetnja i svojevrsni zatvor), tako i u izoštrenu oku koje prepoznaje potencijal pokreta da ne samo očara ljepotom nego i da kao sirovi materijal postane ključni element nove kompozicije. Nadalje, vidljiva sklonost niskokontrastnoj fotografiji usmjerenoj na detalj i bilježenje što većeg raspona nijansi linija i boja otkriva zadubljena promatrača koji uočava vrijednosni potencijal koji svaki segment može imati u kompozicijskoj cjelini. Prigušen kolorit i često posezanje za crno-bijelom fotografijom, premda oboje pripadni klasičnom estetskom ključu, odražavaju specifičnu individualnu nenametljivost i suptilnost izričaja s kojima je u (kreativno plodnoj) suprotnosti autorov osjećaj za dramatski intenzitet prizora i sposobnost da tu „dramu pokreta“, i opet nenametljivo, potencira.

Cvjetkovi radovi, osim što demonstriraju zavidnu zanatsku vještinu, otkrivaju autentičan umjetnički senzibilitet zahvaljujući kojem fotografski ciklus jednostavna naslova Balet postaje uzbudljiva priča o potencijalima i ljepoti fizičkog te o neglumljenu i nadahnuto izraženu divljenju oboma.