Žvale i kauguma

Ni sa žvalom ni s kaugumom nisam se dosad baš družila, pa valjda neću ni ubuduće. Od značenja žvale u rječnicima hrvatskoga jezika (1. konjske usne, 2. željezni dio uzde koji stoji konju u ustima, 3. napuklina u kutovima usta, najčešće zbog infekcije gljivicama ili bakterijama) ono pod 3. bilo mi je prvo. Kao gradskom djetetu, konji i njihova oprema bili su mi strani (a značenja pod 1. i 2. tek dio pasivnog rječnika), no infekcije u kutovima usta – razlog su uvijek bile loše oprane ili neoprane čaše u lokalima – znale su me pohoditi. Ipak, i njih bi gusta bijela cinkova mast brzo otjerala, pa žvale u mojoj mladosti nikoga nisu posebno zabrinjavale. Jest da su malo zatezale usta, no bar ih nisi mogao toliko razjapiti da ti ljudi bulje u ždrijelo. I mladi vrabac, dok mu još roditelji stavljaju hranu u kljun, ima oko cijeloga kljunića opnu poput žvale, pa se u toj dobi i zove žvalavi vrabac. Žvaliti prvotno znači stavljati konju žvale, metalnu prečku na uzdi koja mu se stavlja preko jezika. U sve bržem gubitku leksika, više ni studentima ne bih mogla pokazati značenjsku razliku na primjerima džem i đem. Oni, naime, za đem (dio uzde) više i ne znaju, pa i slatko pišu pogrešno đem, a ne džem. Đem je orijentalizam (perz. liğām, tur. gem), koji je došao k nama za duge turske okupacije naših i okolnih prostora, kada je konja (i aktivnosti oko njih, u što ulazi i održavanje orme) bilo kudikamo više nego danas. U to vrijeme razvila se i frazeologija (danas sve nerazumljivija), pa je skinuti đem sa zuba značilo osloboditi se, reći slobodno svoje mišljenje, a uzeti đem na zub ozbiljno se prihvatiti posla (poput konja koji vuče, iako ga uzde stežu). No u današnje vrijeme, kad je i konja ostalo uglavnom samo za paradu, žvaliti se svojim značenjem odmaknulo od zauzdavanja konja i više se priklanja značenju sliniti, pa će već i sama usta u razgovornom jeziku postajati i žvale i čvalje (usta, usne, čeljust), dok će žvala i žvaljac biti poljubac, cjelov. Žvaliti se bit će, shodno tomu, ljubiti se, cjelivati se (pretakanje žvala), a žvaljada ljubljenje (poljubac u usta), ali i površan razgovor, čavrljanje, luftanje jezika, ukratko, štono bi moj tata obuhvatio jednom riječju, laprdanje.

Žvale dakle sežu do prasl. *z’ьvati, žvakati. Naravno, svako je žvakanje neodvojivo od slinjenja, jer slina i potpomaže brže rastakanje krute hrane koju treba sažvakati. Dugo su mi kao djetetu govorili: „Dobro prožvači hranu, nemoj samo gutati!“ A meni se svaki trenutak odvojen od krasnih igara na otvorenom činio izgubljenim, pa sam sve obroke nastojala što brže sasuti u sebe. No u životinjskom svijetu žvakanje može biti i pokretanje usta pred parenje (ogota, magarica, ali i nevaljala žena). 

Žvakanje je, osim za usitnjavanje hrane, od davnina služilo u raznim kulturama da bi se udovoljilo i drugim prohtjevima. Stari su Grci žvakali neku smolu, Azteci čikl (smolu drveta sapodile), sjevernoamerički Indijanci smolu smreke, južnoamerički koku, a ni naše gore lišće nije zaostajalo: žvakali su duhan. Dakako, razlozi žvakanja bili su raznoliki. Jednima je, kako rekoh, na prvom mjestu bilo usitnjavanje hrane, drugima higijena usne šupljine (žvačite Orbit!), trećima poticanje probave, no bliže istini bit će oni koji su u žvakanju svih tvari koje nisu bile samo hrana nalazili neki opojni užitak, a onda (ne manje važno) i sredstvo za suzbijanje dosade. Odmah se u to ime pokrenula i danas vrlo rasprostranjena industrija. Amerikanci, ljudi koji imaju nos za profit, dosjetili su se te na početku 19. stoljeća počeli prodavati sitne grumene smrekove smole – i to je bila prva komercijalna guma za žvakanje. Kasnije su joj dodavali okuse i sladila, pa se tako ta pošast stalnoga žvakanja, rastezanja, pa onda i pucanja balona, nakon 1871. proširila svijetom.

K nama su gume za žvakanje počele stizati nakon Drugoga svjetskog rata, u onim rijetkim i zadivljujućim paketima iz Amerike, u kojima nam se činilo da se krije neviđeno blago. Oni ljudi koji su još u ratu došli u neposredan doticaj s američkim vojnicima susreli su se s tim gumama i prije, jer su ih Amerikanci, uz cigarete, dijelili domicilnom (u njihovim očima valjda urođeničkom) stanovništvu šakom i kapom. Ti su ih vojnici dobivali u svojem vojničkom fasungu i kao sredstvo za održavanje budnosti. Mi smo te u početku slatkaste gume zvali kaugume (njem. kauen, žvakati + Gummi, guma), što lijepo pokazuje da su nam kao izraz došle preko jezika posrednika, njemačkoga. Engleski još dugo nije bio otpočeo svoj pohod na sve druge jezike, pa nam ni ta guma nije ostavila ni jedan izraz koji bi podsjećao na izvorni engl. chewing gum.

Dakako, guma za žvakanje bila je u razgovornom jeziku predugačka te je sa tri riječi spala na dvije, žvakaća guma, pa na jednu, žvakaća. Skraćenje je razumljivo. Tako smo govorili da imamo tjelesni (odgoj je izostajao), da neki idu u muzičku (škola nije trebala), da se turnir odigrava na Srednjoškolskom (igralište se podrazumijevalo) itd. No ipak se kao općeprihvaćen izraz ustalila srpska žvaka. Leksikograf Šonje misli da je žvaka bio hrvatski familijarni izraz za žvakaću gumu, no dugo nije bilo tako. Žvaka se zbog svoje kratkoće na velika vrata uselila k nama; uostalom, kao i patike, kraće od tenisica, no i one su nam kao uvoz bile nepotrebne. Ni jednu od tih riječi nije nam nagurao ni moćan uvozni lobi niti je ušla u hrvatski jezik pod prijetnjom pištolja. No neznalicama možeš uvesti svašta i koješta. Nekoć se govorenje u društvu s kaugumom u ustima smatralo nepristojnim, a razvlačenje te ružičaste gume od usta do pupka ili napuhivanje balona veličine glave pogotovo. Danas pak ni u kulturnim ustanovama (kazalište, koncertna dvorana) ne misle tako. Doduše, nisam još dobila taj roza buble u lice, no uporno žvakanje (i službenih osoba) dočekuje me i ondje. Hrvatski sabor u svim njegovim sazivima ionako više ne ubrajam u pristojne ustanove, jer je ondje svekoliko žvakanje (žemlji, pi­zza ili prazne slame) postalo svima normalno.