Vidjeti svijet kroz ciklino srce

Pred nama je pjesnički prvijenac, zbirka pod naslovom Dok me ne razbiješ, mlade Kristina Špiranec (rođ. u Zaboku 1987), koja u suvremenu hrvatsku književnost ulazi s vrlo dobrim preporukama (u zagovorima knjige) kao darovit pjesnički glas i to od Alojza Majetića i Tonka Maroevića. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu, a potom i magistrirala. Dosad je objavila niz književnih kritika u sklopu projekta Criticize This, a svoju prikazivačko-kritičku znatiželju pokazuje još i za bosanskohercegovačke i srpske autore. Piše za portal Booksa te za više časopisa u kojima je započela svoj književni hod predstavljajući djela suvremenih hrvatskih književnika. Naslov knjige sam se objašnjava u istoimenoj pjesmi Dok me ne razbiješ: „Osjetljiva poput ljuske jajeta, prelako lomljiva, mogu se preoblikovati u tuđim rukama / kako tko voli za doručak / dok me ne razbiješ.“ Dodali bismo: nije baš lako živjeti u ljusci jajeta i govoriti: Čitav svijet je moj. Pjesnikinja je malko otuđena od stvarnosti, koju oblikuje poput plastelina, ali ne kao dijete, već kao odrasla osoba, ontološki pronicavo.

Ne čudi nas što Kristina Špiranec podliježe slikovitom mistificiranju stvarnosti stvarnih stvari jer to priliči njezinoj raspršenoj generaciji. No njezina osjetilnost donosi nešto novo što neće biti samo puko osjećanje svijeta kao teksta. To znači da je u diskursu ne zanima samo puki odslik zbilje, nego je ona i proizvodi, kao što, primjerice „ne opisuje krajolik već nastajanje krajolika“ (A. Majetić). Za nju jednostavno ne postoji mrtav jezik te stoga pjeva živost inače mrtva jezika. Univerzalne značajke i kod nje su smještene u individualnoj opservaciji pri razmještaju (izmještanju) stvari i prizora – od šalice čaja do gradskih lokvi, blagoga svjetla u svitanje te pojmova tišine i slobode. Njezin je subjekt, dakle, bez društva u društvu vlastita osamljena identiteta usuprot svijetu i posvemašnjem totalitetu jezika. Društvena realizacija njezina bića bit će difuzna poetizacija svega čega se dotakne. Smisaonost čas veže uz čitatelja, a čas ga detronizira u složenoj jezičnoj strukturi – dekonstrukcijskom upitanošću i prezentacijom, ali ne kao što to rade njezini suputnici, to jest, bez simulakrumskih efekata i tzv. „ekraničnosti“ u poimanju svijeta. Tako će postupiti i u poimanju i osjećaju tijela, koje za nju nije ni orgijastičko ni misterijsko – više će biti vezano uz hipersenzibilnu tvarnost jezika. Ipak, u interesu joj je da nešto opjeva na lijep način te su neki dijelovi pjesama figurativno cizelirani: „Baka nije imala svoju škrinju da u njoj zamrzne svoja sjećanja“ ili „vidjeti svijet kroz ciklino srce“.

Naslovi su ciklusa promišljeni, čak egzaktni: Predigre, Čini i Pogledi, a to podsjeća na uvod, razradu i zaključak. U sva tri ciklusa provlači se njezino zanimljivo osjećanje tijela, koje nema veze sa seksualnim ponašanjem ni strukturom želje. Dakle, nema posebne pobuđenosti u tjelesnim organima, iako se u tome može zapaziti duševni libido bez grubih seksualnih operacija i predodžbi. Začudo, ona objekt ljubavi unosi u tijelo, kao u potresnoj i odličnoj pjesmi koja govori o spontanom pobačaju: „Dva su me oblaka surovo silovala. Otvorih oči jutros shvativši da mi među bedrima okrvavljena magla cvili. Prepade se krevet i sakrije soba naglo utihnula pred bezbojnim plačem“, ili ironično groteskna sintagma – „dobrovoljno bih dala jednu bradavicu za tri slučajna prolaznika“, ili taktilno i nježno slikovni potezi – „plešem kao voda gdje / sunce pozdravlja sunce i sva sam / val što izlazi iz mog pupka /razgaljuje me, moja pjesma miriše moje rame golo“. Ako pjesnikinja posvoji neko tijelo, neku stvar, neko gibanje u prirodi, ustanovit će ih kao vlastitu filozofiju radi označavanja drugog, dakle, pretvara nešto što je bilo vlastito i prisno u nešto što postaje drugo i tuđe. Ipak, u finalizaciji pjesme satkane od guste događajnosti ukidaju se granice između Ja i Drugog. Posvema složeno poetsko pismo, što ujedno znači novi izdvojeni pjesnički glas koji se u refleksiji autorice pričinja kao magičnost oštrih jezičnih okvira te traži privikavanje upravo na njezin jezik drugoga i o drugom.

Pjesnikinja u stvarnosti boravi kratko i učas odluta ne bježeći ni od bizarnih motiva („iako sam već zamišljala kako se izlijevam na žuti wc papir“). Pritom se osobna neuroza prenosi na stvari, na simbolna mjesta svijeta (nedohvatnost svijeta i prostora) i na fenomene prirode. Pjesnikinja prati svrsishodnost riječi od pošiljatelja do primatelja, ona je samo transmiter (prijenosnik) koji želi u krajnjoj instanci oformiti neki kontekst ili barem kontakt. Začudo, njezine se slike podrazumijevaju, ali se pojmovne predodžbe pri čitanju provjeravaju zbog složenog, ali na kraju ipak estetski lijepa prihvata poruke. Ponekad posegne za poetikom tzv. iznevjerenih očekivanja. „Tresne“ nešto iznebuha da nas zainteresira za izgovoreno, za pjesmu, a onda opet „tresne“ nešto posve drugo pa nas prođe interes za izrečeno, ali, u tome je štos, pjesnikinja ponekad skuplja krhotine smisla i kolažira ih u vrištavi mnogomotivski mozaik: „S breskve smo ubrali jabuke. Kažeš: smrt / kapitalizmu. Lovore smo napunili bijelim kristalima do vrha. Kažeš emancipacija nije za žene.“

U osnovnim premisama dekonstrukcije pjesnikinja uvijek sagledava širi kontekst, bez obzira na nestabilnost jezika i značenja; njegova prijenosa i izmicanja od banalne evidencije stvarnosti. U tom smislu izdvaja se pjesma Obično čitanje u kojoj se kritički autoreferencijalno, u prvom licu, iščitava knjiga s redaktorskom sumnjičavošću. U pjesmi Nikad središnji čunj ozbiljno se poigrava obrascem dječje pjesme u autoironičnoj oblandi: „Nomen est omen – no men postaje oh men; en ten tini savaraka tini Kristini“. U cijelosti možemo govoriti o autentičnom pjesničkom subjektu s privatnim bivanjem na vlastitoj adresi, a počesto i s gnoseološkim poimanjem svijeta u pjesmama, i to u pjesnikinje profinjena izbora koja je na putu da slijedi samo vlastitu lirsku matricu, bez džeparenja i posuđenica iz tuđih radionica. Kristina Špiranec sama sebi određuje živost – pa neka (joj) bude.