Tmurno nebo iznad Makedonije

U nekim drugim okolnostima Republika Makedonija (kako tu državu službeno imenuje Republika Hrvatska, za razliku od nakaradna UN-ova imena Bivše Jugoslavenske Republike Makedonije) dospjela bi u zapećak europskih vijesti i dobila tek povremeni spomen u regionalnim medijima da se nije razvila u već klasičan oblik multipolarnog djelovanja u svijetu. To se djelovanje sasvim lako može uočiti u zemljama Bliskog istoka, na Južnom kineskom moru, u Africi, a evo danas i na Balkanu. Prva razina sukoba jesu oni lokalni i nama vrlo dobro poznati. Stoljeća etno-konfesionalnih razlika i suprotnosti doveli su do složenih društava sirovog kozmopolitizma, gdje su narodi stoljećima ipak živjeli zajedno. Takav je slučaj i u Makedoniji, gdje su povijesni tijekovi stvorili jasne zajednice Makedonaca i Albanaca, uz niz drugih etničkih manjina koje se bore za svoj glas u dvomilijunskoj zemlji na jugu Balkanskog poluotoka.

Druga je razina sukoba ona regionalnih igrača, a za Makedoniju to nikada u povijesti nije dobro završilo. Stalno cjenkanje i ratovi uvukli su u „makedonsko pitanje“ Srbiju, Bugarsku, Grčku, Albaniju, a u novije vrijeme i Kosovo, a većina spomenutih ne želi priznati makedonsko ime, ni naciju ni jezik, pokazujući dobrosusjedski odnosi imaju kratak doseg.

I najzad, treća razina sukoba, globalna, koja u Makedoniji ne vidi nikakvu posebnu važnost per se, nego samo teren na kojemu se odmjeravaju snage multipolarnih sila na svijetu, prije svega Sjedinjenih Država i Ruske Federacije, ali sa sudjelovanjem Europske Unije, Turske i drugih država i organizacija. Upravo je treća razina povećala političke makinacije i netrpeljivosti u Makedoniji, što je navelo europske političare da posjete Skopje i upute snažne kritike makedonskom predsjedniku Gjorgeu Ivanovu, ruske komentatore da upozore europske susjede na suzdržavanje od takvih kritika, a autore članaka u Srbiji i Bugarskoj da otvoreno progovore o skorom novom ratu na Balkanu.

Neprincipijelna koalicija

Cijela je stvar započela svađom političkih stranaka, odnosno neuspjelim dogovorom u postizbornom koaliranju. Najnoviji ulični prosvjedi u Skopju dio su ustavne krize nastale nakon rezultata posljednjih izvanrednih izbora održanih prije gotovo tri mjeseca. Čelnik Unutarnje makedonske revolucionarne organizacije – Demokratske stranke za makedonsko nacionalno jedinstvo (VMRO–DPMNE) i bivši premijer Nikola Gruevski dobio je mandat s 51 zastupnikom (Sobranje ima 120 zastupnika), ali nije uspio sastaviti vladu, jer nije uspio dogovoriti koaliciju. Makedonski predsjednik Gjorge Ivanov potom je primio glavnog konkurenta, vođu Socijaldemokratskog saveza Makedonije (SDSM) Zorana Zaeva. Zaev (49 mandata) uspio je stvoriti dostatnu koaliciju s albanskim strankama DUI (Demokratska unija za integraciju – Bashkimi Demokratik për Integrim, BDI) Alija Ahmetija, koja ima deset mjesta, Pokret Besa (Lëvizja Besa) Bilala Kasamija (pet zastupnika) i Alijansa za Albance (Aleanca për Shqiptarët) Ziadina Selrna (tri mjesta) pa može imati malu, ali potrebnu većinu. Od Ohridskih sporazuma, koji su zaustavili širi rat u Makedoniji početkom 2000-ih, običava se stvarati koalicija etničkih makedonskih i albanskih stranaka po načelu VMRO–DPMNE s DUI-jem pa je Ahmeti neizravno ugrozio stabilnost međuetničke koalicije u zemlji. Ivanov je, međutim, odbio predati mandat Zaevu. Svoje stajalište obrazložio je riječima da mu ni Ustav ni savjest to ne dopuštaju zbog platforme albanskih stranaka koje krše nezavisnost i suverenitet Makedonije. Zaev je potom prozvao Ivanova za državni udar. Gjorge Ivanov zasigurno je pod utjecajem ideološki bliskog Gruevskog te je Zaeva optužio da koalira s Albancima samo kako bi se domogao vlasti. Socijalisti su pod sumnjom da se igraju identitetom Makedonaca, koji su ponovno postali žrtvom velikoalbanskih planova za ostvarenje mitske državne zajednice u koju ulaze Albanija, trećina Makedonije, Kosovo, Preševska dolina u Srbiji te južna i visoka Crna Gora, kao i grčki Epir. Zaev je, prema mišljenju Gruevskog, pristao na ideju federalizacije Makedonije pri čemu bi postojala makedonska i albanska federalna jedinica, što u konačnici omogućuje i odvajanje albanskog dijela i raspad makedonske države.

Po mišljenje u Tiranu

Albanske političke stranke tu se ne zaustavljaju, već žele promjenu imena države, zastave i grba, pri čemu bi albanski nacionalni znakovi također bili sastavni dio vizualnog identiteta Makedonije. Prema Ohridskim sporazumima, albanski jezik je sada, uz makedonski, službeni jezik Sobranja (makedonskog parlamenta) i u općinama i gradovima gdje živi više od 20 posto albanskog stanovništva, ali Albanci zahtijevaju da albanski postane službeni jezik na području cijele države. Zaev odgovara da nikakva dogovora s Albancima u tom pogledu nije bilo, ni za federalizaciju, ni za promjenu državnih obilježja, ni za istraživanje srpskih zločina nad Albancima u Makedoniji između dva svjetska rat, na što se oglasila i srbijanska diplomacija upozoravajući da se time ugrožavaju dobrosusjedski odnosi u vrijeme kada je Srbija ionako dodatno izložena zahtjevima iz Haaga te u predizborno vrijeme kada se u Srbiji posebno naglašava nacionalistički duh.

Zaev tumači napade na sebe i socijaliste pokušajem Gruevskog da se spasi od optužbi za korupciju. Uvidjevši da Zaev nije dodirnut tim nasrtajem, Gruevski je promijenio retoriku te ponudio da podupre Zaevljevu manjinsku vladu ako odustane od tzv. Tiranske platforme. Naime, Gruevski nije posve u krivu što se tiče albanskih želja. Albanske političke stranke u Makedoniji susrele su se u Tirani s albanskim premijerom Edijem Ramom, nakon čega je došlo do zahtjeva da albanski postane jednakopravan službeni jezik u cijeloj Makedoniji. Svakako je čudno, a u makedonskom slučaju i vrlo opasno, da se političke stranke bilo kojega predznaka odlaze savjetovati u susjednu zemlju o svojim političkim koracima. I sve to u vrijeme kada Srbi žale što su priznali Makedoniju pod ustavnim imenom, Grci i dalje grozničavo i odlučno blokiraju zbog imena svaki pokušaj makedonskog kretanja k europskim i euroatlantskim integracijama, a donedavna proruska vlast u Bugarskoj ima opet zadrške oko makedonskog identiteta. Čini se da je potrebna samo kap koja bi prelila makedonsku punu čašu. Cinično rečeno, sreća je što ne postoji dovoljno jaka oružana snaga koja bi prouzročila i vojni sukob u Makedoniji. Tomu pak ne pomažu izjave koje dolaze sa svih strana, od turskog predsjednika Erdoğana koji prijeti Europi „pošiljkom“ migranata i izbjeglica, koji bi u tom slučaju ponovno zapljusnuli makedonsku granicu i možda naveli Ivanova da proglasi izvanredno stanje. Pojedini američki kongresnici govore da je Makedonija propala država i da se treba podijeliti. Sve to dolijeva ulje na vatru koja se lako može proširiti i prema drugim dijelovima Balkana.

Nemoć Europe

Europska Unija pokušava igrati glavnu posredničku ulogu, ali to joj ne uspijeva. Iluzija bezgranične Europe možda je pripomogla amneziji uloge države koja nije samo larpurlartistička tvorevina za političke elite, već područje trajne i teške odgovornosti. Europske institucije pokazale su da nemaju sposobnost suočiti se s pitanjima vlastite sigurnosti, nego da tu ulogu imaju jedino nacionalne vlade koje sve više preuzimaju kontrolu granica, čime pokazuju temeljne slabosti Europe. Europska Unija diči se idejom supradržave, ali se doista čini da je ona samo pseudodržava, jer njezine institucije imaju prerogative državnosti i preuzimaju dio suverenosti članica, ali ne mogu zadobiti glavne osobine državne vlasti. Osobito je EU počinila grešku što nije integrirala balkanske države, posebice nakon što je međunarodno pravo potvrdilo makedonski stav oko uporabe svog UN-ova imena za integriranje u međunarodne organizacije. Riječ je o jednom od glavnih uzroka opadanja demokratskih standarda na jugu Balkana. I tu završava uloga koju Europa može imati u sudaru američkih i ruskih interesa.

Makedonija je u međuvremenu objavila medijski rat Georgeu Sorosu i njegovu Otvorenom društvu te Američkom veleposlanstvu u Skopju, vjerujući da su oni financijski stali iza ljevičarskoga plana podjele nacije i dovođenja socijalističko-muslimanske koalicije na vlast, protiv koje su stali mnogobrojni prosvjednici. Europska šefica vanjskih poslova Federica Mogherini također je žestoko napadnuta u medijima i proglašena američkom prostitutkom. Dužnosnici VMRO–DPMNE kazuju da je Sorosev pohod na Makedoniju dio taktike rušenja konzervativnoga makedonskog društva, koje ne želi prihvatiti liberalne „destruktivne“ projekte. I upravo se ovdje vidi geopolitičko-svjetonazorski globalni karakter makedonske izborne krize. U Makedoniji je moguće vidjeti tragove sukoba dvaju temeljnih pogleda na suvremeni svijet, jedan neoliberalni i intervencionistički, društveno permisivan i u biti imperijalistički, koji zastupa SAD (barem do Trumpa); s druge strane društveno konzervativan, donekle izolacionistički, koji zastupa neliberalnu demokraciju (Rusija, Turska, Kina, Iran, Mađarska), a kojemu po političkoj kulturi pripadaju i balkanske zemlje.

Tako je Makedonija zatvorila krug od stotinu godina otkako se na malenom prostoru Balkana ispreplelo mnoštvo lokalnih, regionalnih i globalnih interesa, počevši od Osmanlija i Austro-Ugarske do novih američkih i ruskih imperija u igri multipolarne podjele svijeta. U tom grotlu koje sliči igri Rizik našao se mali narod koji traži svoje mjesto pod suncem, a nad kojim se, poput nekog klišeja, navila zla sudbina i neprestano osporavanja prava na postojanje u svijetu koji postaje sve nesigurniji.