Svečanost gitare

Koncert gitarista Petrita Çekua za ciklus Lisinski subotom očekivao se s velikim zanimanjem, to više što su gitaristički koncerti vrlo rijetki u tom prostoru. S razlogom, reklo bi se. O zanimanju je svjedočila i puna dvorana Lisinski zajedno s prodanim mjestima na podiju. Ukupno oko dvije tisuće ljudi privučenih na svečanost gitare. Odreda svi dobro upućeni u Çekuove uspjehe na međunarodnoj sceni, nizove priznanja, tako da interes nije došao bez razloga. U mnoštvu dobrih gitarista koji su potekli iz takozvane zagrebačke gitarističke škole na čelu sa strpljivim pedagogom Darkom Petrinjakom, Çeku zauzima istaknuto mjesto, među ostalim kao nedvojben ljubimac publike, koja od najranijih uspjeha prati njegove nastupe nadasve ekspresivne muzikalnosti.

Dvosjekli mač voljenog instrumenta, u načelu komornog zvuka primjerena za manje prostore, u velikoj dvorani naprosto silom „stadionskih“ prilika mora biti ozvučen, što je i učinjeno znalački diskretno, ali tada uvijek ostaje ona trunka neudobnosti da se koncert sluša sa snimke. Osamljenost gitarista na velikom podiju Çeku je izbjegao pozivajući goste i tako raznolikošću repertoara i nadopunjujući volumen zvuka razbio moguću jednoličnost. Istim putem potvrdio je kako se relativno oskudna literatura za klasičnu gitaru može inteligentno nadograditi kako se to obično i čini u takvim slučajevima. Na početku je izveo dvije lirske, nježne skladbe paragvajskoga kompozitora Agustína Barriosa Mangoréa, pjesnika instrumenta kojega se asocijativno naziva i Chopinom gitare. Njegov Južnjački chôro, Chôro de saudade brazilskih ishodišta i nestvarni zvuk stalnoga tremola skladbe San u šumi, Un sueño den la floresta, poetski je otvorio večer.

Rijetka skladba za gitaru i orkestar, stoga i često izvođena Fantasia para un gentilhombre Joaquina Rodriga, posvećena je legendarnom Andresu Segoviji. Umjesto orkestra u ingenioznoj obradi pojavile su se orgulje. Za velikim orguljama Lisinskog bio je Pavao Mašić. On je nevjerojatnim pretvorbama, maštovito se koristeći svim bojama orguljskih registara, izvukao i više od orkestra. Dosluh dvojice umjetnika i njihovo nadopunjavanje bilo je pravo glazbeničko otkriće gotovo nevjerojatna spoja orgulja i gitare koje su već jednom predstavili u crkvi sv. Marka. Sve je moguće kada je riječ o dvojici iskonskih glazbenika i majstora svojih instrumenata.

Nasuprot tomu pokušaj obrade jedinstvene Mozartove Sonate za klavir u a-molu K. 310 za gitarski trio Petrita Çekua ostao je samo pokušaj u koji je nesporno uloženo mnogo truda. Sonatu je izveo gitarski Trio Elogio – Petrit Çeku, Tomislav Vukšić i Pedro Ribeiro Rodrigues. Vrhunska izvedba ponekad neoprezno začinjena sentimentalnostima s ljetne terase ostavila je mnogo upitnika. Sudar zvukovnih svjetova klavira i trija gitara u obradi je u punom jeku. Na djelu je drukčija artikulacija, a gubitak izvorne zvukovnosti bez novoga doprinosa kakav itekako znaju donijeti obrade nije se unatoč trudu isplatio. Gitara je kao i mandolina bila poznata u Mozartovo vrijeme, a bolje je da trud obrade ostane za domaće muziciranje trojice odličnih gitarista zadivljenih pred iznimnom građom Mozartova djela.

Kao melem su u dugom dijelu večeri stigla dva Vivaldijeva koncerta za gitaru i gudače. Ovaj put transkribirana sa srodnih instrumenata. Solist je bio Çeku sa Zagrebačkim solistima, koje je decentno i znalački predvodio koncertni majstor Krunoslav Marić. Riječ je o transkripcijama Vivaldijevih Koncerata za mandolinu i gudače u C-duru RV 425 i Koncerta za lutnju i gudače u D-duru RV 93. Sve je sjelo na pravo mjesto u odnosu solista i ansambla pa nije smetala ni obrada ni veličina prostora dvorane, koja uza sve poštovanje nije pravo mjesto koncerata akustične gitare. Glazbeni zavod je zakon!