Što je Bosna nama, a što smo mi njoj

Kada je prije nekoliko mjeseci postalo izvjesno da ću diplomatsku karijeru nastaviti u Banjoj Luci, u Generalnom konzulatu RH u RS/BiH, jedan mi je dobar prijatelj u šali rekao: „Bilo bi dobro da znaš da tamo gdje počinje Bosna prestaje svaka logika!“

Imao sam osjećaj da mi prijatelj, zapravo, dobronamjerno želi poručiti da bi bilo i više nego poželjno kada bih se, i prije počeka mandata, uspio osloboditi svih onih mesijanskih fantazija, tog toliko zaraznog i proširenog diplomatskog sindroma, svojstvena mnogim mojim kolegama diplomatima, da ću svojim diplomatskim djelovanjem, u najkraćem mogućem roku, riješiti sve političke i ine probleme koji stoljećima traju u Bosni.

Doduše, moram reći da mi ta vrsta skepticizma uopće nije bila strana. Štoviše, prakticiranje nečinjenja, blaga lijenost u donošenju odluka i nekih definitivnih zaključaka dio su moje životne filozofije.

Nekako u to vrijeme, potkraj 2015, počeo sam se ozbiljno pripremati i za pisanje knjige o fenomenu (jugo)nostalgije, gdje sam onda iznova morao čitati i neke tekstove Ive Andrića o Bosni. I nisu se te pripreme svodile isključivo na onaj njegov „nesretni“ tekst/novelu Pismo iz 1920, koje su srpski političari (Radovan Karadžić, Nikola Koljević, Momčilo Krajišnik…) iz Bosne uzimali kao krunski dokaz, koji im je trebao poslužiti da pred međunarodnom političkom i akademskom zajednicom demonstriraju neprijepornu „povijesnu istinu“ o tome kako je svaka ideja o (su)životu u jedinstvenoj Bosni tek puka iluzija, čista fikcija, nešto poput nemoguće misije, jer, prema mišljenju Ive Andrića, ni oslobođenje ni ujedinjenje 1918, stvaranje Kraljevine SHS, nije Bosni donijelo ništa bolje u odnosu na 19. stoljeće; u gradskim krugovima i dalje prevladava lažna uljudnost, jedno se misli, drugo se govori, a nešto posve treće radi, iza svih tih društvenih maski i dalje se skrivaju „stari nagoni“, smišljaju „kainski planovi“, ovdje i vrline govore i djeluju najčešće mržnjom, a „najviše zlih i mračnih lica može čovek sresti oko bogomolja, manastira i tekija“.

Nadalje, od Ive Andrića moglo se naučiti da je pojam vremena u Bosni nešto relativno, odnosno da na bosanskim prostorima vrijeme okrutno stoji i da se politički i svaki drugi odnosi sporo ili nikako ne mijenjaju. I moj, relativno kratak, boravak u Banjoj Luci samo je još dodatno potvrdio sva moja prijašnja, uglavnom literarna, iskustva o tom posebnom svijetu, njegovim običajima i navikama, koje je moguće sažeti u maksimu: ovdje su sve stvari uvijek iste, kako jučer, tako i danas! U tom kontekstu neozbiljne su sve one izjave pojedinih političara koje najnoviji razvoj političkih i inih odnosa u Bosni žele interpretirati kao neki korak „unatrag“, kao neko tragično usporavanje „pozitivnih“ procesa, za koje ovdje nitko i ne zna da su se dogodili ili da će se, u nekoj „lošoj“ beskonačnosti, uopće i dogoditi. Naime, ovdje u Bosni, kao po pravilu, sve kolektivne neuroze završe u neizbježnim kolektivnim histerijama, gdje se onda međusobno uvjetuju.

Sarajevo kao
balkanski Jeruzalem?

Doduše, moram priznati da sam čitao i neke druge tekstove, koji su bitno odudarali od Andrićeve vizije Bosne; tekstove koji su bili impregnirani patetičnim predodžbama o „kulturno izmiješanom gradu, o narastanju pluralnosti, usporednome, možda čak i zajedničkom postojanju jezika, religija i životnih stilova oslobođenom antagonizama. To je predodžba koja malo pomalo stječe mitske oblike. Opetovano se ponavlja gotovo pathosom nabijena slika koja u jednome pogledu sjedinjuje sinagogu, pravoslavnu (i katoličku) crkvu i džamiju“ (Renate Lachmann) i koje se, kao takve, suprotstavljaju okrutnoj ratnoj sarajevskoj i bosanskoj stvarnosti, gdje se svakodnevno i uporno destruira svaka slika o jedinstvenosti kulturne koegzistencije, koja navodno predstavlja najvažniji identitetski element prošlosti toga grada – mali balkanski Jeruzalem! O besmislenosti te metafore Sarajevu kao nekom „balkanskom Jeruzalemu“ već smo pisali, stoga ćemo ovdje samo reći da je danas na bosanskim prostorima kudikamo vidljivija, a samim time i djelatnija, „surova ratna stvarnost“ nego bilo kakva mitska, što će reći nikada postojeća, idila.

Konačno, zar i svi ovi nedavni politički prijepori oko inicijative za revizijom presude protiv Srbije za počinjeni genocid u Bosni tijekom posljednjega rata to ne potvrđuju, baš kao i ona nesretna Andrićeva novela, kao relevantna povijesno-politička elaboracija „urođene međuetničke mržnje“, kao još jedan u nizu argumenta da je etničko-teritorijalna podjela Bosne (i Hercegovine) jedini, a time i najbolji način rješavanja tzv. „bosanske krize“, u kojoj možemo pročitati i ove rečenice: „Vaše voljene svetinje redovno su iza trista reka i planina, a predmeti vaše odvratnosti i mržnje tu su pored vas, u istoj varoši, često s druge strane vašeg avlijskog zida. Tako vaša ljubav ne traži mnogo dela, a vaša mržnja prelazi vrlo lako na dela. I svoju rođenu zemlju vi volite, ali na tri-četiri razna načina koji se među sobom isključuju, smrtno mrze i često sudaraju.“

I nema nikakve dvojbe da i ovi današnji bosanski (i hercegovački) političari, analitičari, komentatori vole svoju zemlju. Doduše, pojedine dijelove te zemlje vole malo više od nekih drugih dijelova, jer se u onim dijelovima koje ne vole baš toliko jako kao onaj „svoj“ dio ne osjećaju baš najbolje. U tom „nevoljenom“ dijelu zemlje nedostaje im ona nepodnošljiva lakoća postojanja, ona ležernost i komocija, ona intimnost i toplina doma, koje su, u golemim količinama, prisutni u onome voljenom dijelu zemlje, pa onda sukladno toj logici svaki referendum je legitiman, a svaki zahtjev za nekim revizijama predstavljaju ugrozu „voljenog“ komadića zemlje. Naravno, vrijedi i obrnuto! Treba reći da su neki od njih u opisima te svoje „selektivne ljubavi“, koju je katkad, posebice neutralnim i dobronamjernim promatračima, nemoguće razlikovati od izljeva one prave, autentične, bosanske mržnje, tako da te literarno-političke deskripcije često prelaze granice dobra ukusa, stoga ih ovdje nećemo citirati.

Središte i periferija

Već i površan pogled na zemljopisnu kartu zorno pokazuje upućenost jedne zemlje na drugu, Hrvatske na Bosnu… To je i zemljopisna, i historijska, i politička činjenica, jer historija nije ništa drugo nego geografija protegnuta kroz vrijeme.

Taj „nevini pogled geo(karto)grafa“ otvara i ono neizbježno pitanje o odnosu između „središta“ i „periferije“, jer upravo je ta antinomija „središte vs. periferija“ sve vrijeme destruirala svaku ideju, ne samo jugoslavenske nego i bosanske države: treba samo vidjeti povijest odnosa između Sarajeva i Banje Luke, odnosno Sarajeva i Mostara, a duboko smo uvjereni da ništa bolji odnos nije bio ni između Sarajeva i Bihaća, ili Sarajeva i Tuzle, odnosno Zenice.

Jednostavno, ta antinomija nije uspjela stvoriti elementarne pretpostavke svoje trajnije stabilizacije u bilo kojem političkom obliku, monarhističkom, komunističkom, ili ovom sadašnjem, entitetskom… Ili, kao što jedan od pronicavijih političkih analitičara u Bosni, Ugo Vlaisavljević, kaže, nijedna od tih političkih formi tijekom dugih godina vladavine nije uspjela „izgraditi dovoljno utemeljenu i djelatnu političku stvarnost koja nadmašuje kulturne ili religijske partikularizme“. Prema našem mišljenju, bilo bi kudikamo bolje kada bi se ti partikularizmi prihvatili kao nešto što je „surova realnost“, koju nema prevelike potrebe dovoditi u pitanje. I od nekih drugih naučio sam da pojmovi centar i periferija pripadaju „najmoćnijim figurama imaginarija“. Stoga smo i u nekim svojim ranijim tekstovima uočili da vjerojatno većina problema normalnog funkcioniranja države u Hrvatskoj i nastaje zbog toga što se centar države, Zagreb, nalazi na njezinoj periferiji?! I nije to samo pozicija centra, već se i sva ostala potencijalna središta države nalaze na periferiji te države: i Split, i Rijeka, i Osijek, i Dubrovnik, i Zadar, i Pula. A periferija nije ništa ino nego „dio teritorija koji se nalazi blizu njezinih oboda ili granica“ (Trésor de la langue française). To će reći da se „stvarni“ geografski centar Hrvatske nalazi izvan njezina državno-pravnog teritorija, što će reći u Bosni! I ma koliko ta tvrdnja, na prvi pogled, zvuči heretično, ona je nažalost točna. No iz te točne tvrdnje/premise nikako ne bi trebalo izvlačiti pogrešne zaključke. To će reći da iz ove premise nikako ne proizlazi da Bosna teritorijalno pripada Hrvatskoj! Ali to isto tako ne znači ni da bi Hrvatskoj, njezinoj vanjskoj politici trebalo biti svejedno kakva će biti politička i ina budućnost te Bosne, u kojoj se, zapravo, nalazi njezino nepripadno geografsko središte/srce.

Osigurati funkcioniranje

I nije da strategija o tome kakvi bi trebali biti politički i ini odnosi između Hrvatske i Bosne nema. No posve je drugo pitanje koliko su sve te strategije u funkciji pozitivnoga rješavanja tih kompleksnih i specifičnih odnosa, odnosno koliko pridonose daljem zamagljivanju političke situacije u susjednoj nam zemlji. Naime, nekima od nas mogu zvučati simpatično narativi o „trećem entitetu ili trećem kantonu“ (sic!), neki drugi, pak, misle da je narativ o federalizaciji onaj pravi, koji će definitivno riješiti „hrvatsko pitanje“ u Bosni, a postoje i oni koji ozbiljno misle da bi se i postojeće stanje moglo prihvatiti, kada bi država, nekim čudom, dobila građanski okvir, ma što to značilo. Među „našima“ ima onih koji, urbi et orbi, zagovaraju približavanje „srpskoj“ političkoj strategiji, ali ništa manje nisu glasni ni oni koji zagovaraju približavanju bošnjačkim političkim strategijama, jedni su „separatisti“, drugi su, pak, žestoki unitaristi. Iako se na prvi pogled sve doima vrlo jednostavno, stvari uopće nisu jednostavne kakvima se možda čine. U Bosni svi (i domaći, ali i predstavnici međunarodne zajednice, i Rusi, i Turci…) čine, u startu, istu logičku pogrešku: metábasis eis állo génos... A kada se tako što čini, onda je posve normalno da, kao što je to već zapazio onaj moj prijatelj s početka teksta, u tom slučaju svaka logika prestaje. Ili, još tragičnije, svi akteri samo su djelomice u pravu! Ali od „biti u pravu“ do rješenja bosanske krize dug je put.

No i u tom političkom intermezzu nekako se mora živjeti, po mogućnosti pristojno i dostojno čovjeka, mora se razgovarati, donositi neka, što je moguće prihvatljivija i razumnija rješenja, mora se naći način za sprečavanje demografske katastrofe, posebice hrvatske zajednice, koja ne samo što je politički najslabija nego i najmanja od tri. Morao bi se pronaći „zajednički nazivnik“ takve političke platforme, koja bi bila prihvatljiva svima i koja bi kao takva mogla osigurati elementarno funkcioniranje te prilično disfunkcionalne državne zajednice, u kojoj su temeljni nacionalni, ali i građanski interesi ugroženi na svakodnevnoj osnovi.

Bilo bi poželjno kada bi se i jedni, i drugi, i treći, pa i oni „ostali“, mogli suočiti s vlastitim zlom, i to ne samo na pukoj deklarativnoj razini nego i na svima ostalim (pravnoj, spoznajnoj, historiografskoj...), jer nitko u „bosanskoj priči“ nije nevin. Volio bih, isto tako, čitati više knjiga poput one Tarika Haverića Kritika bosanskog uma, gdje se na ozbiljan način progovara i o jugoslavenstvu, o socijalizmu, o (ne)uspješnosti tih projekata, kao i o njihovim pozitivnim i manje pozitivnim implikacijama.