Slikarstvo s velikim slovom S

Ne računajući njezino svečano otvaranje izložbu Ljube Ivančića nadasve primjerena naziva Pohvala slikarstvu posjetio sam u dva navrata. Nije mi to bila prvotna namjera, ali već nakon samo tri ili četiri slike shvatio sam kako će mi barem još jedan dolazak biti itekako potreban. I to me obradovalo. S Ivančićevim je slikama, zapravo, uvijek tako. Njihove površine obdarene su nekim začudnim i teško objašnjivim nabojem, koji će sve iole ambicioznije i kultiviranije promatrače lišiti bilo kakvih mogućnosti odnosno nagona za zatvaranje vlastitih opažaja. Ove slike možemo jako dugo gledati, ali ih nikada nećemo uspjeti posve i konačno sagledati. Svako novo zapažanje uvijek će, naime, omogućiti novu interpretativnu mogućnost, a i obratno. Karakteristika je to samo velike te za sva vremena moćne i uvjerljive umjetnosti. A Ljubo Ivančić nedvojbeno je veliki umjetnik, vjerojatno najvažniji hrvatski figurativni slikar druge polovice 20. stoljeća. Način kako na slikama ostvaruje alkemiju između formalnih i sadržajnih aspekata doista je neponovljiv, a motivi odnosno žanrovi za kojima poseže nisu tek pomno odabrani, već posjeduju i istinsko egzistencijalno utemeljenje. Slikar ih je nedvojbeno duboko promišljao, ali također – možda još i više – proživljavao. Zbog svega toga nimalo ne iznenađuje činjenica da su mu neki žanrovi stalno, a to onda znači desetljećima, privlačili pozornost, na određeni ga način čak i bitno određujući. Riječ je, dakako, o aktovima i autoportretima, žanrovima koji se – kako je to u opsežnom i znanstveno precizno razrađenu tekstu napisanu za katalog izložbe Pohvala slikarstvu upozorio Zvonko Maković – u Ivančićevim vizijama često i sjedinjuju. U takvim primjerima slikar i njegov model kao da tvore sudbinsku simbiozu, na nekim se slikama čak i organski stapajući u oblik križa, pri čemu će slikar označavati vertikalu, a model horizontalu. Ali osim slikara i modela, Ivančić na ovim slikama jednaku važnost pridaje i mjestu radnje, a to je, dakako, atelijer.

Slikar i njegov atelijer

Prostor atelijera naznačen je karakterističnim predmetima. Ponajprije je to štafelaj sa slikom na kojoj lik slikara trenutno radi, a katkada će biti vidljiva i poneka odložena ili na zid obješena slika. Osobito je zanimljivo kako nam Ivančić, diskretno, ali ipak posve nedvosmisleno, sugerira da je uvijek riječ o interijerima. Na većini slika to će postizati kombinacijom koloristički različito tretiranih ploha i linijskih sekvenci – umjetnik takvim postupcima nerijetko ukazuje i na postojanje vrata ili prozora kao svojevrsnih simboličkih mjesta što iz svijeta banalne svakodnevice vode u posvećenu intimu njegova stvaralačkog prostora – ali postoje također prizori s gotovo posve neutralnim pozadinama, pa u tim slučajevima o atelijeru kao mjestu radnje doznajemo isključivo posredovanjem već spomenutih predmeta poput štafelaja odnosno slika, ili pak zahvaljujući radnoj i isključivo za boravak u atelijeru namijenjenoj odjeći slikara.

Izložba Pohvala slikarstvu prije svega je posvećena Ivančićevim autoportretima. Umjetnik svoje lice gotovo uvijek prikazuje uskim, a figuru asketskom i vitkom, pritom ih nemilosrdno podvrgavajući mnogobrojnim i raznovrsnim postupcima razgradnje. Egzistencijalistički senzibilitet slikaru je, dakle, izrazito blizak. Maković ukazuje na važnost činjenice da se Ljubo Ivančić autorski formira otprilike istodobno kad i Vlado Kristl i Nenad Gattin. Poveznicu između spomenute trojice različitih, ali podjednako važnih hrvatskih slikara on ispravno pronalazi u enformelu, s time da će svaki od njih iz te tada izrazito aktualne i poticajne umjetničke pojave izvući drukčije pouke. Gattin se okrenuo radikalnoj afirmaciji tvarnosti i materičnosti slike te na taj način ostao najprivrženiji izvornim enformelističkim shvaćanjima, Kristl će tih godina inzistirati u svojem nadasve uvjerljivom ukazivanju na mogućnosti što ih može ponuditi ekstremno provedena akromatika u kombinaciji s apstrakcijom, dok je Ivančić, po vlastitim riječima – Maković ih citira u katalogu – „želio sjediniti slikarstvo materije i novu figuraciju“.

Slika u slici

Zacijelo jedna od najvažnijih Ivančićevih slika jest znameniti Autoportret sa stalkom iz 1958. Slika je posve plošno tretirana, lik slikara prikazan je frontalno i u crnoj radnoj kuti ispred crne pozadine, glava mu je blago nakrivljena, pogled bezizražajan, a u lijevoj u laktu savinutoj ruci drži bijelu paletu. Odmah do njega nalazi se veliki bijeli slikarski stalak, a na njemu bijela slika s jednom jedinom dijagonalnom tamnom linijom. Prevladava melankoličan ugođaj. Maković konstatira kako slika na stalku ničim ne odražava Ivančićevo slikarstvo. I doista, ona više podsjeća na slikarstvo Vlade Kristla. A dvije srodne tamne linije nalaze se i na netipičnoj pravokutnoj paleti. Za razliku od površine slike na stalku, tekstura slikareve crne radne kute u nekim je dijelovima ekstremno i do pune reljefnosti materična. Što nam slikar poručuje? Nedvojbeno, slika na stalku u osnovi tek je detalj unutar prave slike. Na semantičkoj razini, odnosno u kontekstu cjelokupna sadržaja, ona može biti itekako zagonetna i zanimljiva. Uostalom, slična takva slika pojavit će se – s još nekim drugim predmetima i slikama – i kao dio Ivančićeve slike Slikar u ateljeu iz 1959. Ali, pokušajmo to na trenutak zaboraviti te se usredotočiti na čistu formu, odnosno na ono što sam već okarakterizirao kao alkemiju forme i sadržaja. Ivančić je neprijeporni perfekcionist; zna se kako slaba slika ni slučajno nije mogla napustiti njegov atelijer i ugledati svjetlo dana. Između ostaloga, njegov je perfekcionizam osobito vidljiv i u načinu kako tretira odnosno slika i najsitnije detalje. Odlučimo li neki detalj promatrati dovoljno umanjen, odnosno od cjeline izdvojen, on će nužno postati apstrakcijom. Primjerice, dio lica izdvojen iz cjeline prestajemo doživljavati kao oko ili nos, već će on za nas postati skup različitih mrlja i poteza. Kada je, dakle, o Ivančiću riječ, kratki potezi i sitne mrljice slojevitošću, dorađenošću kao i preciznošću nanošenja boje na površinu doista mogu izazvati divljenje, čak i strahopoštovanje. Može li se reći kako je Ivančić, zapravo, na stalak svjesno postavio detalj kao takav, na taj ga način simbolički uzdižući na pijedestal uz jasnu poruku o njegovoj važnosti za cjelokupan izgled slike? Zvonko Maković u katalogu donosi zanimljiv i lucidan pregled s primjerima iz povijesti umjetnosti u kojima su slikari, prikazujući u svojim atelijerima vlastiti lik kako stoji ili sjedi uz štafelaj, odavali počast slikarstvu. Nije li možda Ivančić, osim što je odao počast slikarstvu, to isto učinio i s detaljem?

Osobito su dojmljivi Plavi autoportret sa štafelajem iz 1989. i Autoportret s kistom i paletom iz 1992. Na prvome ugođaj je kontemplativan, a Ivančić, pomalo u maniri staroegipatskoga slikarstva, vlastiti lik prikazuje u kombinaciji frontalnosti i profila. Slikar u naručju – kako se to čini s novorođenčadi – drži paletu i kistove, a na desnoj strani, u razini njegove glave, smješten je štafelaj s apstraktnom slikom. Prostor atelijera umjetnik će tek diskretno naznačiti uz pomoć blage dijagonale kojom definira kut prostorije. Nemalu pažnju slikar će posvetiti i oku što nas izravno promatra iza okrugla okvira naočala. Taj autoportret nedvojbeno označava pohvalu misaonom aspektu slikarstva. Drugi autoportret posve je drukčiji. Vidimo lik slikara u trenutku dok slika, ali ne i sliku na kojoj radi. Ruke su mu raširene, u desnoj drži kist, a u lijevoj paletu. Glave pomaknute unatrag, on je zauzeo pozu kao da procjenjuje svoj netom povučen potez kistom. Pozadina je posve tamna, s dvjema plavim površinama naslikanim u svrhu dodatna isticanja glave i dlana desne ruke. Riječ je o svojevrsnoj pohvali činu slikanja, odnosno stvaralačkom zanosu. Lik slikara blago je karikiran, pa na ovoj slici osjećamo i određenu humornu notu te ironiju.

Odgovornost naspram površine

Na velikom broju slika prikazan je slikarev lik u društvu modela. Postoje primjeri njihove uzajamne distanciranosti, ali isto tako i stopljenosti u gotovo nedjeljive organske cjeline, na trenutke i erotsko-naturalističkih naznaka.

Tijekom drugoga razgledavanja izložbe Ljube Ivančića Pohvala slikarstvu razmišljao sam o njegovu odnosu prema slikarskoj površini, o predanoj posvećenosti i nastojanju da na nju prenese organičnost ljudske kože sa svim mogućim brazgotinama, porezotinama, ožiljcima i tragovima starenja. Zanimljivo, Ivančićeva podloga nikada nije bilo platno – ovdje možda valja upozoriti na sitnu nepreciznost u Makovićevu tekstu kada umjetnikove slike u slikama u nekoliko navrata naziva platnima – već su to medijapan, lesonit i papir. Doista, rijetko se može pronaći slikar kojemu je toliko bitna površina, i to do najsitnijega detalja. U misli mi je tako došao i autor posve različit od Ivančića. Riječ je o jednom od najvažnijih hrvatskih konceptualnih umjetnika, Goranu Trbuljaku. On bi, naime, izbjegavao izravno slikati na slikarskim površinama (platnima) te je na sve načine nastojao ne doticati ih. U tu svrhu slikao je ili preko stakla – antologijska akcija Nedjeljno slikarstvo tijekom koje će platno na štafelaju postavljenom u izlogu prodavaonice slikarske opreme „oslikavati“ na staklu s njegove ulične strane – ili bi pak boju kapao ili uštrcavao kroz male rupice kako bi ona dospjela do slikarske površine zatvorene u posebno izrađene kutije. Ti Trbuljakovi postupci mogli bi se tumačiti kao kritika i odbijanje slikarstva, ali istodobno i kao svojevrsni respekt prema toj klasičnoj disciplini. U drugom slučaju kritika bi bila usmjerena bezbrojnim autorima koji olako, površno i bezidejno vuku poteze po slikarskim površinama, pritom se ponosno nazivajući slikarima. Ljubo Ivančić, naprotiv, bio je skroman i samozatajan, ali njegova odgovornost prema slikarskoj površini razlikuje slikarstvo pisano malim početnim od onoga pisanim velikim početnim slovom S.