Samozatajni majstor

Na zemljovidu europskoga stripa Švicarska naizgled ne zauzima vrlo važno mjesto. No cjelokupno stvaralaštvo autora poput Deriba (Claude De Ribapierre, 1944) ili Coseyja (Bernard Cosandey, 1950) – prvobitno dostupno u francuskim izdanjima – nedvojbeno je izvrsno. Deribovi stripovi – poglavito epizode vestern-serijala Buddy Longway – u nas su bili dostupni još u razdoblju druge Jugoslavije, dok je nazočnost Coseyjevih djela isprva bila rubna. Izvanredna epizoda Kate (1981) serijala Jonathan pojavila se na stranicama revije Stripoteka sredinom 1980-ih, a sustavno je objavljivanje Coseyjeva opusa u nas započeto u posljednjih desetak godina. Tako dosad bilježimo tri integralna izdanja prijelomnoga Coseyjeva serijala Jonathan (započeta 1975), kao i samostalne albume U potrazi za Petrom Panom (1984/85), Putovanje u Italiju (1988) i Saigon-Hanoi (1992). U razmjerno kratku vremenskom procjepu između hrvatskog izdanja trećeg integrala Jonathana i najave samostalnoga albuma Orchidea (1990), a u skladu s činjenicom da je početna Jonathanova epizoda u francuskom albumskom izdanju prvi put objavljena prije točno četrdeset godina, možemo se ukratko osvrnuti na rad toga strip-umjetnika, njegove osnovne tematske preokupacije i osobni stil.

Coseyjevo poznanstvo s Deribom dovelo je i do zajedničke suradnje, u kojoj je mladi crtač postao učiteljev pomoćnik. Usporedba dvaju prijelomnih serijala u opusima te dvojice strip-autora, Deribova Buddy Longwaya i Coseyeva Jonathana, izravno navodi na kontekstualnu reakciju na burno društveno stanje 1970-ih, desetljeće prožetom ratovima, krizama, nagnuću materijalizmu, pa čak i hedonizmu. Dok je Buddy Longway (započet 1972) ekološki vestern, smješten na američki Zapad prije žestokoga bjelačkog pokoravanja, a junak traper živi u obiteljskoj zajednici s Indijankom, Jonathan je pustolovnoga žanra, suvremenih kronoloških odrednica, s radnjom smještenom uglavnom na Tibet i kontemplativnim junakom više okrenutim samospoznaji negoli akcijskome djelovanju. Izmjene temeljnih žanrovskih odrednica te podjednako autorski stav i crtačka izvedba pridonijela su kvalitativnome i tržišnome uspjehu obaju serijala. Pritom treba napomenuti da su se i Derib i Cosey zarana odvažili na iskorak iz okosnice stvarajući djela stripovskog oblika grafičke novele. Odnosno djela od albuma ili dva zaokružene forme.

Atipičan pustolovni strip

Jonathan je izrazito zanimljiv serijal, vrlo neobičan u žanru pustolovnoga stripa. U dosad stvorenih šesnaest epizoda lako razabiremo dva razdoblja. Nakon jedanaeste epizode Greyshore Island (1986) uslijedila je stanka do 1997, nakon čega je stvoreno još pet epizoda. Prvobitnim smještanjem u Tibet i na Himalaje tematski nije mogao izbjeći izravan komentar kineske okupacije Tibeta, a u kontekstu suprotstavljanja duhovnog i destruktivnog, Coseyju je to podneblje poput zemljopisnoga platna živopisnih likova, Azijaca ili novopridošlih Zapadnjaka. U integralima dosad dostupnim u nas opažamo bogat raspon tema i pristupa građi. Kontekst istočnjačke duhovnosti i misticizma – poglavito budizma – neprestano je prisutan. Dok se početna protagonistova amnezija (Sjeti se, Jonathane) može učiniti i simboličnom kao novi pokušaj sagledavanja akulturacijskih procesa i svijesti da totalitarna ideologija ne može zatrti višestoljetnu tradiciju (I planina će ti pjevati, 1977), odnos Zapadnjaka prema drukčijim civilizacijskim zasadama raspona je od potrage za vlastitim integritetom (Kate) do iskorištavanja (Zmijski privilegij, 1982) ili pak grabeži (Bodhisattvina kolijevka, 1979). Kratki pomak serijala u desetoj i jedanaestoj epizodi prema Sjedinjenim Državama kao i kasniji povratak u Kinu te prelazak u područje Burme i Japana u drugome razdoblju Jonathana svjedoči o održanju kvalitete toga vrsnoga stripa. Zanimljivo je da je zasad posljednja epizoda (2013) posvećena razdoblju protagonistove mladosti, pa se postavlja pitanje kakve će biti dalje smjernice toga prijelomnoga dijela Coseyjeva stvaralaštva.

U grafičkim novelama percipiramo širok raspon tema, zemljopisnih odrednica i načina pripovijedanja. Uz iznimku albuma U potrazi za Petrom Panom, kronološki određena 1930. godinom, a zemljopisno švicarskim Alpama, sve su grafičke novele temeljno suvremene. No upravo u Putovanju u Italiju i Saigon–Hanoi protagonisti su veterani Vijetnamskoga rata pa su neizbježna i česta prisjećanja na tegobna ratna zbivanja. I dok u Putovanju u Italiju reminiscencije sežu i do razdoblja odrastanja protagonista, u Saigon–Hanoi središnji lik u novogodišnjoj noći na televiziji gleda emisiju o veteranima rata i pomirbi nekadašnjih protivnika te se i izravno prisjeća vlastite ratne prošlosti. Naklonost zabačenim predjelima Sjedinjenih Država očigledna je i u izvrsnim stripovima Orchidea i Sretan Božić, May (1995). Orchidea je strip ceste smješten u američki jugozapad, dok se Sretan Božić, May odvija u Stjenjaku. Nije upitno da je u grafičkim novelama Cosey eksperimentirao s izražajnim sredstvima stripa. Saigon–Hanoi odvažan je iskorak iz uvriježenih postulata ratnoga žanra dramskog predznaka, Kuća Franka L. Wrighta (2003) svojevrstan je omnibus od četiri ljubavne priče, a eksperimentiranje je naglašeno i u Zeke priča povijesti (1999) stripu koji odražava kulturne težnje razdoblja Coseyjeva formiranja i početaka profesionalnoga djelovanja. Dok je u dojmljivu djelu Zelie sjever–jug (1994) radnja iznimno smještena na afrički kontinent, Azurni Buda (2005/06) posljednji je povratak u Tibet provučen kroz bajkovitu romansu rasno i kulturno različitih likova. Naposljetku, ne treba zaboraviti sjajnu posvetu Disneyjevu Mickeyju Mouseu (2016) kao još jedan Coseyjev iskorak iz vlastita stila.

Referencije na glazbu, književnost, film

U stvaralaštvu toga autora opažamo neprestane izravne ili kontekstualne referencije na raznovrsne oblike umjetnosti te vjerske, društvene ili pak kulturne vidove stvarnosti. Jonathan se na izravan način odnosi spram stripova i autora koji su snažno utjecali na Coseyja, dakako s naglaskom na Hergeovu Tintinu na Tibetu (1960). Nadalje, s obzirom na česte spone stripa i filma možda se i začudnim može učiniti da se Coseyjevo stvaralaštvo ne referira toliko na filmsko nasljeđe. Primjeri su svakako citatno posezanje za Posljednjim tangom u Parizu (Bernardo Bertolucci, 1972) u stripu U potrazi za Petrom Panom, iz kojega je preuzet i lik glumice Marie Schneider, kao i kontekstualni odraz lika Indijanca iz Leta iznad kukavičjeg gnijezda (Miloš Forman, 1975) u Sretan Božić, May, a naglašeno je i interpretiranje lika glumice Mimsy Farmer u epizodi Kate. U čisto žanrovskome smislu jasno je da ni nastanak Orchideje ne bi bio moguć bez filma ceste Pariz, Teksas (Wim Wenders, 1984). Znatno je zanimljiviji Coseyjev odnos prema likovnim umjetnostima. Epizoda Plavi prostor između oblaka (1980) između ostaloga temelji se i na izravnu predočavanju radova francuskih impresionista. U Neal i Sylvester (1983) otac je dječaka umjetnik land arta, dok je u epizodi Atsuko (2011) Cosey rekonstruirao niz japanskih drvoreza. Ako se naklonost arhitekturi Franka Lloyda Wrighta provlači u Coseyjevu svjetonazoru, izravna je u Kući Franka L. Wrighta. Cosey ne zazire ni od percepcije književnosti, pa se sporedan lik u Jonathanovoj epizodi Douniacha, jednom davno…(1980) osvrće na ruske književnike 19. stoljeća, a očito ga je književni rad škotskoga autora J. M. Barrieja nadahnuo za strip U potrazi za Petrom Panom. Posebno je pak mjesto glazbe u Coseyjevim stripovima. Prije svakoga se Jonathanova albuma navode glazbena djela pogodna za slušanje tijekom čitanja. Raznovrsna je glazba često unutarprizorna, pridonosi ugođaju ili odražava stanja likova, a najvažnija je njezina uloga u Zeke priča povijesti.

Prepoznatljivost je Coseyjeva stila izrazita. Gusta mreža kadrova, linija više evokativna nego deskriptivna te bogata paleta boja primjereno oslikavaju uvjerljive priče višeslojna konteksta. Nerazlučiva je prožetost priče i crteža pa se Cosey nikada ne razmeće svojim slikovnim mogućnostima. Upravo zbog autorske skromnosti, tome se strip-autoru rijetko pridavala oznaka vrhunskoga. No, sinteza i apstrahiranje crtačkoga segmenta usprkos naizgled rudimentarnoj liniji, uz dinamične kompozicijske postavke prizora na svakom tablou, Coseyja svakako podižu visoko na rang-listi svjetskoga stripa. Potvrđuje to i niz nagrada, poglavito na prestižnoj smotri stripa u francuskome gradu Angoulemeu. Iako u nekim djelima nije postigao potpunu ravnotežu priče, crteža i konteksta – kritika navodi u tom kontekstu Zeke priča povijesti ili Azurni Buda – u najboljim ostvarenjima takva je ravnoteža prisutna, uz  razinu emocionalnog i melankoličnog, što naglašava integritet protagonista usprkos traumama i gubitništvu. Ta ostvarenja stoga se mogu ocijeniti kao remek-djela.