Ritmična sinteza zvuka i slike

Ako vam Dylan nadjene nadimak „Shakespeare rock and rolla“, a Lennon kaže da ste sinonim za taj žanr u cjelini, jesu li to dovoljno uvjerljivi komplimenti? Nedavno preminulu Chucku Berryju sada je, naravno, svejedno: on bi se, u skladu s nedavnom opaskom poznatog rock i soul povjesničara Petera Guralnicka, ionako složio s doskočicom Woodyja Allena koji je, govoreći o bezvremenosti nečijeg opusa, duhovito kazao da ne želi „ostvariti besmrtnost svojim djelima. Besmrtnost želim postići tako da nikad ne umrem.“

U razmjerno kratku razdoblju, od sredine 1950-ih do sredine šezdesetih, Berry je u ključnim pjesmama opjevao adolescentski revolt – ali tako da ga je usput pretvorio u zabavu. Kao što ispravno upozoravaju neki kritičari, zbog toga je bio mnogo bliži duhu bijele nego crne Amerike iako je, dakako, zahvaćao oba, u to vrijeme mnogo odvojenija tržišta.

Utjecajni njujorški autor Robert Christgau još je sredinom 1970-ih razvio nekoliko zanimljivih usporedbi: „Kao u slučaju Charlieja Chaplina, ili Walta Kellyja, ili Beatlesa, veličina Chucka Berryja ne mjeri se – barem ne potpuno – veličinom i originalnošću njegova stvaralaštva“, tvrdi on zaključujući da se najbolji dio Berryjeva opusa – sastavljena od pedesetak nezaobilaznih skladbi koje sintetiziraju dvije povezane tradicije, blues i country and western – „ponaša“ posve posebno ovisno o kontekstu.

Naime, premda je Berryjev rock and roll jednostavniji i „vulgarniji od bilo kojeg od dva spomenuta izvora, njegova vulgarnost i jednostavnost mogu se braniti najsnobovskijim odrednicama iz terminološkog arsenala s područja visoke umjetnosti. Mogli bismo ga, primjerice, definirati kao instinktivni minimalizam ili, jednostavnije, kao svojevrsni narodski glas. Kvaliteta tih pjesama posljedica je njihova aktivnog i kompleksnog odnosa s publikom – odnosa koji se mijenja svaki put kad pjesma dospije u specifičnost novog okružja: u klub, ili na album, ili u radijski eter, ili izravno pred raspjevanu publiku.“

Punim imenom Charles Edward Anderson Berry, rođen je 18. listopada 1926. u St. Louisu, u Missouriju, u okružju niže srednje klase. Njegova rana dob nije upućivala na velike dosege. U više navrata našao se s pogrešne strane zakona – prvi put još u srednjoj školi zbog oružane pljačke, a poslije zbog seksualnih prijestupa i porezne evazije. Prvi hit Maybellene postigao je 1955, nakon što mu je pionir električnoga bluesa Muddy Waters pomogao doći do diskografskog ugovora s legendarnom izdavačkom kompanijom Chess Records. Poslije toga snimio je niz pjesama koje su postale i ostale repertoarni stup svakoga bazičnog rock and roll sastava koji drži do sebe: Rock ‘N’ Roll Music, Johnny B. Goode, Around and Around, Roll Over Beethoven, Sweet Little Sixteen i Nadine tek su neke. Definirao je rock and roll u njegovim počecima, patentirao vlastite, prepoznatljive gitarističke rifove utječući na sve: na Beatlese i na Dylana, na Beach Boyse, Animalse i Kinkse, na Brucea Springsteena i Johna Fogertyja, na country and western i blues, na gitaristički pop i klasični rock, ali možda najviše na Keitha Richardsa: „Kod Berryjeva načina sviranja bilo je divno to što se doimalo kao da to radi bez imalo napora. Bez znoja i sumanutog soliranja – bili su to čisti, neusiljeni zamasi, poput kakvog lava“, zapisao je gitarist Rolling Stonesa u autobiografiji Život.

Zapravo, kad su Beatlesi i Stonesi u početku svojih karijera revitalizirali rock-glazbu udahnuvši joj novu i artikuliranu energiju, učinili su to, kako napominje i kritičarski dvojac Nick Logan i Bob Woffinden, ustrajno i pedantno „prekapajući po Berrryjevu nasljeđu“. Pjevajući o tinejdžerskoj svakodnevici, o automobilima, djevojkama i o specifičnim mjestima na mitološkoj mapi SAD-a, uglazbljujući sličice nadahnute običnim situacijama, Berry je izgradio osnovni poetski vokabular rock and rolla koji su poslije proširili mlađi autori i izvođači. Artikulirao je pobunjenički tinejdžerski duh 1950-ih, uobličivši ga u inteligentne, humorom prožete stihove, stopljene s prividno jednostavnom glazbom.

No osim glazbenike čija je estetika ukorijenjena u rhythm and bluesu, Berryjevo nasljeđe inspiriralo je i autore mnogo širih pogleda – one kojima je metamorfoza primarno pogonsko gorivo. Tipičan je primjer David Bowie, koji je ranih 1970-ih posegnuo za Berryjevim klasikom Around and Around. Iako njegova izvedba nije mnogo više od uspjele stilske vježbe – o čemu svjedoči podatak da je, umjesto na neki službeni album, uključena na B-stranu singla Drive-In Saturday – riječ je o vrijednom argumentu u prilog tezi o sveobuhvatnosti Berryjeva utjecaja na suvremenu popularnu glazbu.

Berryjev je iskaz savršeno ritmična sinteza „zvuka i slike“, koja je do danas ostala vitalna, svježa i važna – nešto poput obvezne lektire namijenjene svima koji makar površno nastoje proniknuti u genezu i zamah cijelog žanra. Ili, prema objavi švedske institucije Polar Music Prize Foundation, svojevrsna glazbenog Nobela: „Svi gitaristički rifovi i svaki solo odsviran na tom instrumentu u posljednjih šezdeset godina sadrže DNK koji vodi u samo jednom smjeru – u smjeru Chucka Berryja.“

Dakako, Berryjevi utjecaji temeljito su dokumentirani i oni se – pojednostavnjeno – mogu svrstati u dvije (u početku) rasno predodređene skupine: country and western i blues. Po tome je njegova umjetnička vizija jedinstvena. Elementi bluesa u Berryjevoj interpretaciji postaju „čišći“, obogaćeni fluidnošću country and westerna te njegovom narativnošću. Pritom valja istaknuti da njegov stil donekle duguje i jazzu, a posebno pjevačko-pijanističkim stilizmima Nata Kinga Colea. Poput njega, i Berry je potpuno svjesno zahvaćao u kompleksnu strukturu različitih rasa i žanrova. „Maybellene se pojavila u pravo vrijeme: onda kad se afroamerička glazba počela prelijevati u mainstream pop“, jednom je objasnio njezin autor. Od ostalih utjecaja ističu se Muddy Waters i T-Bone Walker, teksaški multiinstrumentalist i inovator na području električnog i jump-bluesa, no kolaž Berryjevih nadahnuća nepotpun je bez saksofonista i vođe orkestra Louisa Jordana, popularnog afroameričkog glazbenika (aktivnog tijekom 1940-ih), čije je stvaralaštvo na više razina pretkazalo dolazak rock and rolla, uključujući sva njegova univerzalna obilježja melting pota. Uvodna gitaristička fraza iz Jordanove skladbe Ain’t That Just Like A Woman (1946) Berryju je poslužila kao doslovni uvod u vlastiti klasik Johnny B. Goode.

No Berry je, kao što napominje Guralnick u nedavnoj Rolling Stoneovoj posveti, „samu sebi bio najbolji prijatelj, ali i najgori neprijatelj. Njegov problem ogledao se u tome što (unatoč svim priznanjima) do danas nije jednoglasno prihvaćen u punom umjetničkom smislu. Kategorija rase pritom nije jedini, premda je važan razlog“, tvrdi on ističući u prvi plan Berryjev kontinuirani neprijateljski stav prema društvenim konvencijama, nespremnost na socijalnu fleksibilnost i urođenu sumnjičavost spram okoline. Ona se u konačnici pokazala bezrazložnom, jer njegov opus već dugo funkcionira kao zasebna mjera za kvalitetu, ugrađena u svaki bitan impuls popularne kulture prošlog, a djelomično i ovog stoljeća.