Posveta fra Didaku Buntiću

Novi roman Nekoliko ptica i jedno nebo Miro Gavran utemeljio je na zbiljskom događaju s početka 20. stoljeća: akciji spašavanja hercegovačke djece tijekom Prvoga svjetskog rata koju je pokrenuo i provodio fra Didak Buntić. Pisac se odlučio da u romanesknoj formi podsjeti na jedan od najdramatičnijih događaja u novijoj hrvatskoj povijesti, u povodu njegove stote obljetnice – na egzodus hercegovačke djece „gotovo biblijskih razmjera“, kako je napisao suvremeni hrvatski povjesničar, zbog velike gladi od koje se u Hercegovini masovno umiralo 1917. i 1918.

Gavran je u roman osim povijesnog događaja i njegova protagonista uveo još neke stvarne, povijesne likove, kojih su odluke bile presudne za uspjeh fra Didakova pothvata. To su npr. Josip Šilović, predsjednik zagrebačkoga Središnjeg zemaljskog odbora za zaštitu porodica mobiliziranih i u ratu poginulih vojnika iz Kraljevine Hrvatske i Slavonije i general Stjepan Sarkotić, poglavar Zemaljske vlade Bosne i Hercegovine. Središnji je lik fra Didak Buntić (1871–1922), čovjek Crkve, koji je silno zaslužan za svoj hercegovački puk kao prosvjetni i socijalni djelatnik. Tako je u akciji koju je pokrenuo radi iskorjenjivanja nepismenosti u Hercegovini opismenjeno oko trinaest tisuća odraslih osoba, ustrajavao je na gradnji cesta, navodnjavanju polja, poticao je seljake da se okrenu naprednijem voćarstvu i poljodjelstvu. U teškim je ratnim uvjetima uspio okupiti i organizirati brojne aktere iz Hrvatske i BiH i provesti humanitarnu akciju dotad nezabilježenih razmjera. Tim su pothvatom obuhvaćena sva glađu ugrožena djeca, bez obzira na etničku pripadnost; u literaturi se spominje oko sedamnaest tisuća djece prevezene i smještene kod udomitelja u sjevernoj Hrvatskoj: u Slavoniji i Srijemu. Kad su se prilike u Hercegovini popravile, najveći dio djece vraćen je roditeljima, ali dio njih zauvijek je ostao u kraju koji ih je prihvatio otvorena srca. Gavran u romanu dosta vjerno prati faktografiju toga velikog humanitarnog pothvata i u preuzeti povijesni okvir upisuje niz izmaštanih likova s njihovim intimnim svjetovima ispunjenim dramatičnim egzistencijalnim strepnjama i povremenim radosnim trenucima.

Roman Nekoliko ptica i jedno nebo na prvi se pogled čini jednostavan, ali taj dojam vara; struktura mu je složena. Njegova se kompleksnost ogleda u specifičnom odnosu zbiljskoga i izmišljenoga, u realizaciji dviju fabularnih linija, a i s obzirom na poziciju pripovjedača u njima. U procesu preobrazbe dokumentarne građe u fikcionalni tekst neke pojedinosti čitatelj može prepoznati kao zbiljske, kao što su npr. određeni podaci iz biografije fra Didaka i njegovih nastojanja pri organiziranju odlaska djece u Slavoniju. Ili kao što je detalj s početka romana, gdje se opisuje kako izgladnjeli dječak Jure u šumi guli koru i bere rijetko lišće s klenovih grana, koje će kod kuće samljeti i napraviti si „kruh“, odbojna okusa, ali će njime „bar nakratko zavarati nepodnošljivu glad“. Osim situacija za koje se pouzdano može reći da su piščeva maštarija – kao što je posljednja slika u očima fra Didaka na samrti: „Posljednje što je vidio bilo je nekoliko ptica i nebo“ – ima i dosta takvih u kojima čitatelj ne zna kakav je u njima (količinski) odnos zbilje i fikcije (npr. relacija Didak – Regina, iz njegovih studentskih dana u Innsbrucku). Upravo su takva mjesta, na kojima se uvijek rađa neka vrsta „trenja“ između stvarnog i izmišljenog svijeta, literarno intrigantna.

Autor je razvio dvije fabularne linije, razmaknute dugim vremenskim lukom i likovima koje obuhvaćaju, a i formalno jasno razdvojene upotrebom rimskih, odnosno arapskih brojeva za poglavlja. Jedna je linija smještena u razdoblje 1917–22. i prati fra Didakovu akciju spašavanja djece, a zbivanja su locirana u Široki Brijeg, Mostar i Slavoniju, s ekstenzijama prema Innsbrucku i Sarajevu. Jasno se osjeća piščevo oslanjanje na dokumentarnu građu i povijesni kontekst, ali istodobno tu se diskretno opisuje rađanje simpatija između Jure i Jelene, koji su se prvi put susreli u vlaku što ih je odvezao u spas i nekoliko godina poslije u brak. Drugi je događajni niz lociran u razdoblje 1987–98, znatno kasnije od priče o fra Didaku, i on prati drugu ljubavnu priču, između Filipa iz Nove Gradiške i Vinkovčanke Marije, koji su se upoznali u vlaku za Zagreb kamo su putovali na studij. Poveznica dvaju vremenski tako udaljenih događajnih nizova upravo je mladi Filip, Jurin i Jelenin unuk, koji završava studij povijesti te na stričev poticaj istražuje porodične korijene. Filip je najprije kanio svoj popularnoznanstveni rad objaviti u nastavcima u novinama, ali je shvatio da ne želi napisati „suhi povijesni tekst“. Htio je napisati roman, „ali ne samo o fra Didaku, nego i o mojemu djedu i baki“; „osjećam da roman može uvjerljivije oslikati i oživiti prohujali život od povijesne knjige“.

U fabularnoj liniji koja prati fra Didakovu akciju i ljubavnu priču njegova djeda i bake Filip je neutralni narator u trećem licu, a pripovijedajući o svom životu i propasti braka s Marijom, on je narator u prvom licu i ujedno protagonist romana koji, stječući uvid u povijest odnosa svoga djeda i bake, uspijeva shvatiti i zašto se raspala njegova veza s Marijom. Ključnim se pokazuje motiv sumnje u vlastite odluke, (ne)prepoznavanje „bitnog trenutka“. Nasuprot svome djedu, koji nikad nije posumnjao u svoje postupke, Filipu se to događalo, a sumnja da je Marija krivi izbor u odnosu na jednu drugu djevojku koju je istodobno upoznao bila je kobna. Nakon dugotrajne krize Filip je prevladao bolest, shvatio je da „treba ostaviti prošlost iza sebe i okrenuti se budućnosti“. Pun je optimizma i, za razliku od nesretnoga fra Didaka komu se slika ptica i neba zaledila u očima u smrtnom času, Filipu se u sličnom prizoru ukazala „ljepota cijelog svijeta“: „Podigao sam pogled: iznad nas je bilo nekoliko ptica i predivno plavo nebo.“

Roman Nekoliko ptica i jedno nebo može se shvatiti kao svojevrsna posveta velikom humanistu fra Didaku Buntiću, ali i proza koja korespondira s vremenom u kojem je nastala. Roman ide među autorova bolja ostvarenja, ali ne doseže kompaktnost ni umjetničku snagu sjajnoga Kafkina prijatelja.