Ponos zasluženim ugledom

Posljednjeg je tjedna ožujka zagrebački „hram kulture“ ugostio kulturnog ambasadora Mađarske, Panonsku filharmoniju, u sklopu Plavog ciklusa Zagrebačke filharmonije, koja je tako uzvratila na prošlogodišnjem gostovanju u Pečuhu. Pečuh odgaja generacije i generacije mađarskih glazbenika od davne 1811. i okuplja ih pod okriljem Simfonijskog orkestra Pečuha, danas pod imenom Panonska filharmonija. Taj orkestar duge tradicije muziciranja trenutačni međunarodni ugled, s kulminacijom u godini svoje dvjestote obljetnice, počeo je graditi početkom novog milenija. Naime, odluka o profesionalnoj obnovi orkestra donesena je 2003, a podrazumijevala je realizaciju nekoliko jedinstvenih koncerata, širenje programske strukture, intenziviranje gostovanja u većim glazbenim centrima Europe, poput bečkog Konzerthausa, te suradnje sa svjetskom glazbenom elitom, primjerice Plácidom Domingom na natjecanju Operalia 2009. Takvim se potezom Panonska filharmonija ponovno profilirala u jedan od vodećih mađarskih orkestara u svega desetak godina i time dokazala kako sposobno vodstvo i ambiciozni angažman vrlo brzo mogu odjeknuti i izvan lokalnih granica. Usto, redoviti je gost u raznim hrvatskim gradovima, bilo da je riječ o samostalnim koncertima, poput onog 2014. u Osijeku s Händelovim oratorijem Mesija, ili pak o tehničkom pojačanju, kao u slučaju prošlogodišnje izvedbe Mahlerove Pete simfonije u suradnji s orkestrom Opere HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. Dvadeset četvrtog ožujka ponovno je došao red na Zagreb, koji je posjetila prije nepunih pet godina. Bilo je to svega dvije godine nakon što je Pečuh proglašen Kulturnom prijestolnicom Europe, a Panonska filharmonija njegovim kulturnim ambasadorom sa sjedištem u novoizgrađenoj koncertnoj dvorani Kodály Központ.

Kako je posljednje gostovanje visoko postavilo letvicu i ostavilo jako dobar dojam u sjećanju zagrebačke publike, ovosezonski atraktivni program i britanski maestro Howard Williams obećavali su još više. No, već su prvi zvuci uvertire operi Kradljiva svraka Gioacchina Rossinija raspršili iluzije spektakla i uvjerili posjetitelje, koji su te večeri uspjeli umaknuti nogometnoj groznici, da je pred njima koncert prosječne kvalitete. Gotovo koreografiran ulaz glazbenika na pozornicu, ujednačena odjeća i dva doboša domišljato postavljena u rupe iznad pozornice u korist bolje stereoslike odisala su snagu menadžera u pozadini orkestra, no neki osnovni tehnički problemi pri muziciranju kadikad bi stvorili audiovizualni paradoks poput onog u Kubrickovoj Paklenoj naranči. Ni nešto polaganiji tempo maestra Williamsa nije pomogao u savladavanju intonacijskih problema, a dinamičku ujednačenost redovito su narušavale preglasne perkusije. Usto, povučeni nastup orkestra rezultirao je nedostatkom težine u njegovu tonu, što je opet prilično iznenadilo s obzirom na pozamašan broj glazbenika na pozornici. Možda je razlog takve interpretacije novi prostor, možda umor od puta, a možda manjak proba u kombinaciji s tremom, no kako bilo, već je druga skladba na programu osvježila koncert i poboljšala dojam.

Bila je to orkestralna suita Pulcinella iz istoimenog baleta Igora Stravinskog nastala 1920. na nagovor slavnog impresarija Sergeja Diaghileva. Uravnoteženi tempo i prozračni zvuk sužena orkestra dominirali su stavcima suite, a posebnu su čar proizveli minuciozni ukrasi iznimno vrijedni u ovom neoklasičnom debiju ruskog skladatelja. Sramežljivi ton koncertnog majstora zasluženo se punio snagom i sigurnošću prema kraju skladbe. Posebno se istaknula dionica oboe, kojoj je Stravinski povjerio važnu ulogu imitacije ljudskoga glasa. Howard Williams pokazao je zanimljiva fraziranja, posebice u drugom stavku suite, što će uz pogođene izmjene karaktera održavati fokus u prozračno popunjenoj dvorani Lisinskog.

Srećom, intonacijske i ritmičke nepreciznosti iščeznule su u drugom dijelu koncerta, kada je program donio prvi balet Béle Bartóka Drveni princ. Njegova koncertna izvedba je, za razliku od prve dvije skladbe s programa, iznimno rijetka pojava na pozornicama diljem svijeta, nezasluženo, budući da je upravo tim djelom u jednom činu ovaj mađarski skladatelj doživio svoj prvi veliki uspjeh. Za izvedbu je potreban golem instrumentalni sastav, jednak onom u operi Dvorac Modrobradog istoga libretista, Béle Balásza. Već od sama početka Panonska je filharmonija preuzela potpuno drugo ruho, topli piano, moćni forte i gusti ton pod preciznom rukom svoga bivšeg šefa dirigenta, a aktivna oboa napokon je pronašla partnera u vještom klarinetu.

S obzirom na težinu programa, koncert Panonske filharmonije otišao je u izvedbeni crescendo s vrhuncem na samu kraju, što snažno ide u prilog tvrdnji kako Bartókovi sunarodnjaci doista brinu o praktičnom očuvanju vlastite kulture. Unatoč tehničkim pogreškama, mađarski je orkestar koncertom prošloga tjedna pokazao Zagrebu svoj golemi potencijal, čime je u proteklih petnaestak godina i zaslužio ugled kojim se ponosi, no nadamo se da će pri sljedećem posjetu posvetiti jednaku pozornost svim djelima s programa.