Orkestar kao zvijezda baleta

Kazališni ljetopisi ne pamte da bi državni poglavar, poslije premijere, na naklonima, pred publikom, dolazio na pozornicu čestitati izvođačima. Drug Tito i predsjednik Tuđman primali su umjetnike u salonu da im čestitaju. No predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović neočekivano se pojavila nasred pozornice i izljubila gostujućeg, svjetski poznatoga ukrajinskog koreografa Vladimira Malakhova. Na naklonu je, s tatom, bila i dvogodišnja kćerkica gostujućega španjolskog scenografa i kostimografa Jordija Roiga. Možda postupak predsjednice ima neko dublje političko značenje, ne znam, to će procijeniti politički analitičari. Kazališni analitičari mogu tek zabilježiti presedan i nečuvenost prisutnosti na sceni osoba kojima ondje nije mjesto, makar to bila i preslatka djevojčica. Jer i nakloni su dio predstave.

Osim toga, predsjednica je pogriješila. Njezin poljubac zaslužio je dirigent premijere Labuđeg jezera Petra Iljiča Čajkovskog, u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu, 17. ožujka, Dian Tchobanov. Poslije natjecanja Lovro pl. Matačić, 2003. (dobio je drugu i posebnu nagradu), ostao je vezan za hrvatski glazbeni život, uz intenzivnu karijeru u rodnoj Bugarskoj i raznim europskim kazalištima. Od ove godine stalni je dirigent Baleta HNK-a, što je odlična vijest.

Orkestar HNK-a često je znao podbaciti upravo u baletnim predstavama. Konačno se, sa zadovoljstvom, može ustvrditi da je to prošlost. Prethodna suradnja s Mihailom Sinkevičem i Dianom Tchobanovom, u baletu, te stalni rad s maestrom Nikšom Barezom, doveli su orkestar na visoku razinu pa je partitura Čajkovskog zasjala u punom sjaju. Tchobanov je ostvario tečnu, muzikalnu i milozvučnu izvedbu koja oduševljava bujnošću orkestralnoga sloga Čajkovskog. Veliku pohvalu zaslužuju violina i violončelo solo Vlatke Peljhan i Adama Chelfija, čija je muzikalna međusobna interakcija bila u daljoj muzikalnoj interakciji sa solistima u pas de deuxu Odette i Princa u drugom činu. Sve je to oblikovao Tchobanov kao i, primjerice, agogički fino raširena tempa u Odettinoj varijaciji, kao i niz drugih detalja, iskazujući nadarenost i sposobnost za praćenje plesačâ uz istovremenu kreaciju tumačenja baletne partiture.

Predstava se mogla pratiti zatvorenih očiju i moglo se samo uživati u glazbi, no ipak bi to bilo šteta jer se ponešto moglo i vidjeti. Šestu zagrebačku cjelovitu produkciju Labuđeg jezera postavio je Vladimir Malakhov, plesačka zvijezda vodećih svjetskih baletnih ansambala te donedavni intendant i organizator Berlinskoga državnog baleta, gdje je svojedobno angažirao današnjeg ravnatelja Zagrebačkog baleta Leonarda Jakovinu. Malakhov jest afirmirani koreograf, a zagrebački mu je nastup prvo Labuđe jezero u karijeri pa će, u dogovoru sa svojim menadžerima, iduće moći načiniti bolje negdje drugdje.

Dok Bečki državni balet svoju produkciju Labuđeg jezera Rudolfa Nurejeva izvodi neprekidno od 1964, Štutgartski balet produkciju Johna Cranka od 1963, a Bavarski državni balet produkciju Raya Barre od 1995, svaka nova uprava Zagrebačkog baleta, svakih nekoliko godina, postavlja „svoje“ Labuđe jezero. Uvijek ispočetka jer smo prebogati pa si možemo to priuštiti. Nadamo se da su uvjeti ugovoreni s Malakhovom povoljniji od onih u prethodnoj produkciji Dereka Deanea i da će predstava dulje trajati.

Iako se Vladimir Malakhov ne poziva na Petipaa i Ivanova, i njegovo ostvarenje počiva na tim temeljima. On predstavlja Rotbarta 21. stoljeća, koji više ne maše prijetećim krilima već zlokobnim, gimnastičkim plesnim elementima, manipulira labudicom. Nekoliko je trenutaka njezina izmicanja Princu odlično režijski osmislio, pri čemu je Guilherme Gameiro Alves, kao Rotbart, dobio za sebe idealnu ulogu. Jatu bijelih Malakhov dodaje i crne labudice, vodeći poznatu priču prema tragičnome kraju nemogućnosti ostvarenja ljubavi.

Ono što se koreografu ne može odreći ujednačenost je ansambla, stilski dotjerana klasična izvedba s blagim, modernijim, dodirima. Ansambl je, kao cjelina, besprijekorno funkcionirao u formacijama (po četiri) labudice, u bijelim činovima, i u karakternim plesovima trećeg čina, s odličnim princezama – poljskom Ive Vitić Gameiro, napolitanskom Rieke Suzuki, španjolskom Tammy Higgins i mađarskom Lucije Radić. Dok je scenografija, s istim stupovima u palači i u šumi, konvencionalna i monotona, kostimi su problematični: od prvog čina, koji izgleda kao da se izvodi Onjegin, do neraspoznatljive jednoličnosti karakternih plesova koji bi se, osim po glazbi, trebali i likovno razlikovati.

Svekolikoj uređenosti pridonosi odličan pas de trois u prvom činu, u izvedbi Asuke Maruo, Anamarije Marković i Simona Yoshide. Takuya Sumitomo, u ulozi Dvorske lude, atraktivnim skokovima podiže atmosferu svakim pojavljivanjem. Izvrsna je Mihaela Devald u dekorativnoj ulozi Kraljice, uz elegantnog Andreja Izmestjeva u ulozi Tutora. Princa Siegfrieda uredno donosi Andrea Schifano, dajući mu dostatnu otmjenost dječačkoga princa.

Nova produkcija i nova koreografija ne znače mnogo ako na sceni nema zvijezda, a to ovoj predstavi izrazito manjka. Mlada, 26-godišnja solistica Zagrebačkog baleta, Miruna Miciu, vrijedna je plesačica, zapažena prije nekoliko godina kao Julija. Tehnički je spremna čak i za Labudicu, iako nema lijepo stopalo. Sigurnih je pirueta, lakih fouettéa, a i linije ruku zasigurno će još razviti. No lirika bijele labudice Odette, i njezin adagio, u srazu s dinamikom ili dramatičnošću crne labudice Odilije, i njezin allegro, simboličko značenje i smisao tih suprotnosti na kojima je djelo sazdano, još su joj daleko da bi ih mogla izraziti istinskim plesnim izrazom. Zato zvijezdom (p)ostaje orkestar.