Obnoviti se

Iz polumraka potkrovlja Galerije SC, kroz unutarnji prozor poput L. B. Jefferiesa Jeffa Jamesa Stewarta voajerski promatram umjetnicu Gordanu Bakić u radu. Fiksirana pogleda kruži po dvorani, crna tkanina plete joj se oko nogu dok prstima prebire po malenim fragmentima kojima ispituje i artikulira prostor. Novi autoričin rad poigrava se percepcijom promatrača te stupa u dijalog s djelom Opservatorij predstavljenim 1999. na istome mjestu. U sat vremena promatranja priprema za izložbu cjelina se nekoliko puta transformirala; dio po dio svaki put nalazi novo mjesto, a autorica utopljena u proces, igru, sama postaje dijelom vlastite instalacije. U ispunjenom galerijskom prostoru umjetnica uspostavlja ravnotežu sitnim intervencijama koje su promatraču nerijetko neprimjetne ili se čine gotovo nevažnima u cjelovitoj slici finalnog produkta. Permanentnim finim ugađanjem autorica intuitivno postiže balans cjeline; ideja i nacrt postoje, ali ona se u trenutku vodi instinktom kodirajući tako prostor vlastitom memorijom i iskustvom.

Zaposjedanje galerijskoga prostora odvija se suptilno. Labilna ravnoteža elemenata, lelujavi tekstil i protočnost sjena odaju autoričino iskustvo teatra i dubinsko razumijevanje scenografije. Naglašena materijalnost postignuta je kolažiranjem niza različitih elemenata i fragmenata ranijih radova, nastalih u razdoblju od 2002. sve do 2016. Tkanje rada čine elementi različitih izložbi, drveni komadi i otpadna platna nastali u kazalištu i gerilski uklopljeni u novi ambijent, nakupine papirnih trakica, vegetabilnih i biomorfnih motiva – sve pokrenuto akrilnom bojom i ponegdje flomasterom. Gledano odozgo čini se da je riječ o nekoj urbanoj strukturi, drevnoj ili pak futurističkoj, koja priziva Richterov sinturbanizam. Prostor je jedan od konstitutivnih elemenata rada koji se u njemu gnijezdi i s njime srasta. Ishodište svega autoričin je atelijer u kojem se fragmenti roje i po zidu i po podu, brišući granice između privatnoga, radnog i izlagačkog prostora. Gordana Bakić osvaja i pokorava prostor stvaranjem, a istovremeno taj isti prostor rekreira i obnavlja.

Stalnim korekcijama i modifikacijama umjetnica, kao i Julije Knifer u svojoj seriji autoportreta, u rad unosi vrijeme, a upravo je ta temporalna komponenta ono što unatoč snažnoj fizičkoj i materijalnoj odrednici daje ovom repozitoriju iskustva eteričnu i transcendentalnu kvalitetu.

Preokupacija protokom i prolaznošću očituje se i u duboko usađenoj potrebi za bilježenjem svakog koraka procesa. Korelacijom datuma iz dnevničkih zapisa i datuma otvaranja autorica osvještava potrebu ponovnog uranjanja u taj introspektivni svijet – radni dnevnik svojevrsna je umjetnost i umijeće svakodnevice.

Dokumentiranje se ne svodi isključivo na radni proces – često je opsesivno, nekad detaljno, nekad šturo. Hibridna struja svijesti privatnih, stručnih i prozaičnih zapažanja itekako ima svoju vrijednost u kontekstu u kojem hlapi dihotomija autoričina života i rada, a brižna dokumentacija psihostanja otkriva sinkroniziranost unutarnjeg života i stvaranja. Sam naslov izložbe – Obnavljanje – referira se i na ponovnu uporabu ranije napravljenih gradivnih elemenata, ali i na neki tip feniksovskog ponovnog rađanja sa svakim novim projektom. Ubrzanjem životnog tempa tekstualno-kontemplativni aspekt kržlja, no blijeđenje mladenačke nesigurnosti i sumnje označava i sazrijevanje rada autorske ličnosti. Upravo napetost između autoričina zadovoljstva određenim situacijama u radu i nezadovoljstva drugima proizvodi zanimljiv efekt i naglašava dijalektički pristup u radnom procesu. Glad za čuvanjem i skladištenjem otkriva konzervatorski impuls, no umjetnica elemente ne doživljava kao nešto krhko i nedodirljivo, već kao gradivni materijal koji omogućava dalji rast organizma.

Tako metapostupkom autorica radeći progovara o svom radu i postaje vlastitom arhivisticom. Aproprijacijom autoarhivskih i automuzejskih praksi ona ne samo da čuva svoje umjetničke objekte nego ih uvijek iznova „tumači“ uklapajući ih u bezbrojne nove kontekste, koji pak iznova generiraju druge kontekste. U tom „kontroliranom“ kaosu motivi nisu nasumične zgode ili nuspojave, nego organski izrastaju iz situacija koje autorica postavlja. Rad se transformira u poligon za razmišljanje, istraživanje i eksperiment. Prema umjetnici „riječ je o pulsu, beskompromisnoj definiciji i potvrdi života“. To semantičko pulsiranje – u jednom trenutku instalacija tek nastaje kako bi se u drugom već izmijenila i raspala – otkriva rad kao čistu potenciju svih svojih iteracija. Gordana Bakić pripada toj rijetkoj vrsti umjetnika čija imaginacija gradi unutarnje svjetove, kaleidoskopske heterotopije čija svjetlost prosijava kroz njihov rad kako bi barem na trenutak zabljesnula promatrače.