Neuvjerljiva adaptacija

Podrijetlom škotski glumac Ewan McGregor, kojega trenutno u kinima gledamo u inferiornom i u osnovi suvišnom nastavku kultnoga Trainspottinga, kao svoj dugometražni redateljski prvijenac (autor je kratkoga filma Bone iz omnibusa Tube Tales snimljena 1999) potpisuje neosporno ambicioznu i u cjelini solidnu, ali nenadahnutu, krutu i neuvjerljivu prilagodbu glasovitoga romana Američka pastorala. Riječ je o eponimnom proznom ostvarenju američkoga književnika Philipa Rotha, remek-djelu objavljenu 1997, za koje je pisac posve zasluženo osvojio Pulitzerovu nagradu, ujedno i prvom i najuspjelijem dijelu druge Zuckermanove trilogije koju zaokružuju romani I Married a Communist iz 1998. te Tragovi na duši (The Human Stain) iz 2000, koji je s osrednjim uspjehom 2003. ekranizirao Robert Benton. Djela literata koji je u listopadu 2012. izjavio da zbog pomanjkanja spisateljske strasti odustaje od pisanja i kojeg se drži najozbiljnijim američkim kandidatom za Nobela općenito se smatraju nefilmičnima, odnosno odveć zahtjevnima i složenima za filmske prilagodbe.

Roth nikad nije imao sreće s ekranizacijama svoje proze, jer i u slučajevima kad su u redateljske stolce sjedala zvučna imena poput Roberta Bentona (Tragovi na duši), Barryja Levinsona (kod nas nedistribuirana humorna drama The Humbling) i Isabel Coixet (Opsjena), rezultati su bili u najboljem slučaju osrednji, sa zamjetnim autorskim ambicijama i naglašavanjem stila, ali bez uspjeha u nošenju s dramskim, značenjskim, tematskim, karakternim, društvenokritičkim i inim slojevima proze. U njoj se Roth na oštroumne, provokativne te manje ili više duhovite odnosno tjeskobne načine pozabavio mnoštvom intrigantnih motiva i neuralgičnih mjesta, od američkog načina života i s njim povezane destrukcije mitskog „američkog sna“, preko odnosa prema Bogu, religioznosti i smrti te tematiziranja židovskog identiteta i seksualnih sklonosti odnosno frustracija, do od njih neodvojivih manjih ili većih ljudskih slabosti i strasti.

U kvalitativnom smislu McGregorova Američka pastorala, za koju scenarij potpisuje TV-scenarist John Romano (serije Hill Street Blues, Sestra Hawthorne, Banshee), koji je izlete na film prethodno imao u Trećem čudu Agnieszke Holland, Razvedi me, zavedi me braće Coen, Olujnim noćima u Rodantheu i triler-drami Cijena istine, nažalost skladno se uklapa u mediokritetski prosjek adaptacija Rothovih djela. To je zacijelo dijelom zasluga i scenarista, koji je u slobodnom pristupu prozi dramaturški i narativno oblikovao cjelinu neujednačena i spora ritma te blijedih, nedovoljno energičnih i generalno slabokrvnih likova, no glavninu odgovornosti ipak snosi McGregor, koji se režije prihvatio nakon odustajanja Phillipa Noycea.

Sve ključno iz Rothova romana jest na broju, sliku Amerike i američkog društva s kraja 60-ih i početka 70-ih godina prošlog stoljeća čine naznake socijalnih i rasnih nejednakosti, rasizmom motiviranih nereda, motivi policijske brutalnosti, seksualne revolucije i ženske emancipacije, afere Watergate, antiratnih prosvjeda, zažarenih političkih sukobljavanja te vjerovanja da se stvari mogu popravljati nasiljem. Problem je dijelom u tome što je sve navedeno tek ovlaš i usputno naznačeno, a trebalo bi tvoriti živ, sugestivan, intrigantan i vibrantan kontekst osobnih drama i obiteljskoga rasapa familije Levov, koju uz naočitoga Swedea (unatoč trudu ipak odveć hladni i distancirani McGregor), bivšu sportsku zvijezdu i po svemu uzornog momka iz Newarka koji nasljeđuje očevu tvornicu kožnih rukavica, čine njegova supruga i nekadašnja lokalna kraljica ljepote Dawn Dwyer (s razvojem drame primjereno suzdržana, ali također pretjerano hladna Jennifer Connelly), njihova kći Merry (Hannah Nordberg, a poslije vrlo dobra Dakota Fanning) te Swedeovi roditelji Lou i Sylvia.

 Tročlana obitelj trudi se punim plućima i u svakom detalju živjeti „američki san“, Swede je toliko dobar, ljubazan, plemenit i prema svima obziran da takvo postuliranje lika graniči s karikaturalnošću, a jedinim se problemom doima to što Merry muca, razloge čemu će psihologinja detektirati u njezinoj ljubomori prema majci, s čijom se ljepotom ne može nositi. Kad Merry jednom tijekom vožnje od oca zatraži da je poljubi onako kao što ljubi mamu, pukotina će postati očitija, da bi ubrzo kobno eskalirala najprije u njezinu buntovništvu i opsjednutosti lijevim političkim idejama, a onda i u postavljanju eksploziva u poštu, pri čemu će poginuti jedan čovjek. Merry tada nestaje te se od konkretnoga lika sve do pred kraj pretvara u dramski motiv i agens, pod djelovanjem kojeg će Dawn skrenuti u psihotična stanja i eskapizam te pronaći ljubavnika, dok će Swedeov naizgled nepokolebljiv stoicizam sve više kopnjeti kako vrijeme bude prolazilo, dok budu stizale loše vijesti o Merry, a istražitelji FBI-a vršljali po njihovu domu.

U interpretaciji Johna Romana i Ewana McGregora Američkoj pastorali nedostaje energije, strasti, dramskoga fokusa i koherentnosti, podjednako u baratanju likovima i njihovim međuodnosima kao i u kreiranju dramske konstrukcije, a McGregorovoj režiji se unatoč većinskoj krutosti i utjecanju jednostavnim rješenjima ne mogu poreći određene stilske vrline, koje se skladno nadopunjuju s estetiziranom i koloristički dojmljivom fotografijom Martina Ruhea (Kontrola i Amerikanac Antona Corbijna) te uobičajeno efektnom i atmosferičnom glazbom oskarovca Alexandrea Desplata. No za adaptaciju sjajna Rothova romana to je premalo.