Kutija

Danas je običaj da ljudi na sva usta javno govore o svome privatnom životu: prepričavaju snove, fotografiraju hranu i odjeću i sve to stavljaju na mrežu, neka svi vide. I nikomu to više nije neobično. A u toj atmosferi neće se valjda doimati kao prevelik eksces ako i ja ovdje kažem nešto o sebi, iznoseći pritom podatak kojim se čovjek ne bi trebao hvaliti. Ali moram sve iskreno priznati, jer nekako mi se čini da nisam osamljen i da ima još ljudi sa sličnim problemom.

Počinjem zato izravno, kao da skačem u hladnu vodu, pa izjavljujem: strahovito mi je teško baciti staru kutiju, pa bih čak mogao reći da kutije nikako i ne bacam. Ne radi se tu, dakako, o svim kutijama, nego samo o nekima: ne zanimaju me kartonske kutije za cipele, ni plastične kutije za hranu, ni ukrašene kutije za odjeću. Ne, kutije koje mene opsjedaju – i od kojih se ne mogu rastati – razmjerno su jednostavne i razmjerno malene, a sve su odreda limene.

Već i iz ovoga opisa može se razabrati da su to kutije u kojima se prodaju razne kreme, pa onda oni gumeni bomboni, pa kutije u kojima dolaze tanke i kratke cigare. Ima ih i nešto većih, okruglih i četvrtastih, a najveće su one u kojima se drže bolji keksi. E, te kutije, vidite, ja ne mogu baciti, od njih se ne mogu rastati. Nekako mi se čini da bih, bacajući ih, počinio grijeh i da bi me zato sustigla kazna, premda ne znam u čemu se grijeh točno sastoji i kako bi teška kazna bila. Zato skupljam te kutije, trpam ih jedne u druge, a na kraju sam kupio za njih veliki sanduk, pa sam ih spremio u šupu i dobro zaštitio od prašine. Jer kutije i dalje ne bacam.

Kad razmislim odakle taj kompleks dolazi, zaključujem da mu je korijen – kao i svim ostalim kompleksima – u djetinjstvu. U ono doba naime kutije nije bacao nitko, nego su ih svi pažljivo čuvali, i tako su valjda i meni usadili uvjerenje da je kutija nešto poput obiteljskog blaga. Razlog je tomu bila, dakako, neimaština: nije se bacalo ništa, nego se za svaku sitnicu mislilo da bi možda mogla nekada dobro doći u kućanstvu. A kako su te sitnice često znale biti doista sitne, tako ih je trebalo nekamo spremiti. A niste tada mogli otići u šoping-centar pa nakupovati plastičnih kutija i kutijica koliko vam srce želi, jer je i u tome vladala oskudica. Morali ste se, dakle, snaći sami. I tako smo se dosjetili: treba iskoristiti postojeće kutijice.

Tada su, recimo, sve cipele bile kožne, a njih je trebalo mazati kremom, crnom ili smeđom. Ta krema prodavala se u okruglim plitkim kutijama promjera oko sedam centimetara, sa šarenim natpisom i s praktičnom zatvaračem. A kad bi se krema potrošila, onda je kutiju trebalo oprati u vrućoj vodi, da ode sva masnoća, i tako biste dobili fino spremište za neke sitne stvarčice. Za vijke, recimo, ili za matice, ili za čavliće.

E, ali čavliće je trebalo držati posebno od vijaka, matice opet posebno, a da se i ne govori kako je sve to dolazilo u različitim dimenzijama, pa je dobro bilo klasificirati vijke ili matice ili čavliće, da se zna gdje je što. Zato nam je trebalo još kutija, pa smo jedva čekali da se potroši ona krema za obuću. Ili bilo koja druga krema koja bi do nas stigla.

Bilo je, recimo, kutijica za lijekove, pa za sapune i za puder, a sve smo ih mi dočekivali raširenih ruku i spremno im određivali namjenu. U to vrijeme kao da smo posjedovali više sitnih stvari nego danas i kao da su nam te stvari bile nekako dragocjenije, jer su bile rijetke. Zato nam se stalno pojavljivala potreba za novim kutijicama. Trebalo je, recimo, nekamo spremiti udice, kad smo se počeli baviti ribičijom. Trebalo je nekamo spremiti sitne gumbe koji su otpadali s košulja i bluza. Trebalo je spremiti perlice i ukosnice i ziherice, i još šiljila i gumice što ne stanu u pernicu. I, da ne nabrajam, bilo je tih stvari mnogo, pa je i broj kutijica stalno rastao.

Postupno smo među njih uveli i nekakav sustav: najprije smo manje kutije odvojili od većih, pa se i izvana vidjelo gdje su krupnije, a gdje sitnije stvari. A i namjenu smo im određivali promišljeno: u kutije od laštila za cipele stavljali smo šarafiće, u kutije od lijekova čavliće, u kutije od bombona udice, i tako redom. Naravno, ni same te kutijice nisu se mogle tek tako vući naokolo, niti smo ih mogli naprosto nabacati u ladice. Morali smo im odrediti nekakvo mjesto, a na tome mjestu onda uvesti što veći red. A to se i dogodilo.

Doista, ljudi su tada mnoge kućne poslove obavljali sami i nisu zvali majstore, pa su zato uvijek imali pri ruci alata i raznog materijala, a i nekakav improvizirani radni prostor. U boljim kućama to je bio podrum ili garaža, gdje su postojale ladice i police, a u sirotinjskima je za tu svrhu služila šupa pokrivena ter-papirom, u dvorištu. Ali svuda je dolazak onih kutijica imao blagotvorne učinke. Jer njih je u podrumu ili u šupi trebalo poslagati uredno, da bi se brzo i lako moglo uzeti ono što nam iz njih treba. A taj se red onda širio po cijeloj toj prostoriji, a potom i po cijeloj kući: počinjući od najsitnijih stvari, red je postupno zahvatio i one najveće. I mogu vam reći da smo tada imali osjećaj kako nam je život, doduše, skroman, ali zato sređen, jasan i razumljiv. Kao nikada poslije.

Jer poslije je došlo potrošačko društvo. Najprije se drastično smanjio broj uporabljivih kutijica: sve su rjeđe one bivale limene, a sve su češće bile od kartona ili od plastike. A to više nije bilo to. A što je još gore, smanjila se i potreba za njima, jer više ne skupljamo ni čavliće ni vijke ni gumbe, niti sami popravljamo po kući: sad se zamjenjuju cijeli sklopovi i sve je jednostavnije. Nitko više ne skuplja kutijice.

A u isto vrijeme u nama raste osjećaj da nam život više nije onako sređen kako je bio nekada. Sad smo okruženi tako mnogobrojnim stvarima, a te stvari tako brzo dolaze i odlaze, da se među njima ne snalazimo i nismo kadri uvesti među njih reda.

Ja ponekad zamišljam da je to zato što nemamo prikladnih kutija. I uvjeravam sebe kako nisam uzalud čuvao ono svoje blago: jednom ću ga izvući na svjetlo dana i uz njegovu pomoć sredit ću svoj život.