Jedan od najistaknutijih pijanista današnjice

U ciklusu Pleyel Svetislava Stančića, kojim umjetnička organizacija Cristoforum u Hrvatskom glazbenom zavodu ugošćuje odabrane pijaniste, održao je 16. ožujka solistički recital Nikolaj Demidenko (1955), umjetnik kojega zagrebački ljubitelji klavirske glazbe već dobro poznaju pa stoga i ne čudi brojno slušateljstvo. To da je pijanist Ljubomir Gašparović, strastveni ljubitelj starih klavira i njihov obnovitelj, vizualno i akustički dotjerao instrument iz ostavštine „oca hrvatske klavirske pedagogije“ Svetislava Stančića (1895–1970), hvale je vrijedno i dalekosežno korisno. Jer sada u Zagrebu imamo klavir koji nije samo povijesni raritet, već je po svojoj plemenitosti tona „živi svjedok“ nekih davnih akustičkih vrlina. Da je tomu tako, dokazao je u posebnoj atmosferi jedinstvenog umjetničkog doživljaja upravo Nikolaj Demidenko, ruski pijanist s britanskim državljanstvom i boravištem u Španjolskoj.

Predstavnik „ruske škole“ iz njezina najboljeg razdoblja, student Dmitrija Baškirova na Moskovskom konzervatoriju, Demidenko je danas nedvojbeno jedan od najuglednijih, a usuđujem se dodati i nepobitno jedan od najmuzikalnijih pijanista koje je moguće čuti na koncertnom podiju. Dokazao se cijelim svojim životnim putom, od prvih nagrada na međunarodnim natjecanjima, sve do solističkih recitala i nastupa s najuglednijim orkestrima i dirigentima diljem svijeta, a snimio je već i četrdesetak nosača zvuka, potvrđujući se trajno kao majstor zavidnih tehničkih sposobnosti, ali i kao glazbenik istančana ukusa.

Za nastup u Zagrebu odabrao je dvanaest sonata Domenica Scarlattija, tri Moments musicaux (br. 2, br. 4 i br. 5) Franza Schuberta i na kraju posebnu rijetkost, Sonatu za violinu i klavir u A-duru Césara Francka u obradbi za klavir slavnoga francuskog pijanista Alfreda Cortota. Scarlatti je to bio neizmjerno suptilne lepršavosti, nježne zvučnosti pomno dotjeranih ukrasa, strelovito brzih pasaža i savršene točnosti u glazbenom protoku, kojemu Demidenko udahnjuje sve čari istinskoga nadahnuća. I dok su Schubertovi Glazbeni trenuci bili odmorišta romantičnih snatrenja, klavirska verzija Franckove Violinske sonate zazvučala je u gotovo simfonijskoj raskoši velebne inspiracije kao susretište trojice genija, naime sama autora te predivne glazbe, zatim majstora koji je djelo osmislio za klavir solo te naposljetku aktualnog interpreta, čija tehnička superiornost omogućava oživotvorenje tako zahtjevne partiture, s prividnom lakoćom otkrivajući cijeli svemir harmonijskoga bogatstva i melodijskih ljepota, a sve to sa samo deset prstiju!

Pljeskalo se burno, na što je pijanist odgovorio dvama Chopinovim valcerima, jednom mazurkom i na kraju još jednom Scarlattijevom sonatom. Nezaboravno!