Ironično o stvarnosti

U knjizi Pariz nikada ne završava Enrique Vila-Matas prisjeća se dvogodišnjeg razdoblja koje je sredinom 1970-ih proveo u Parizu na „književnom šegrtovanju“. Opisujući iskustva života u Parizu, gdje je pišući prvi roman živio u mansardi koju mu je iznajmila Marguerite Duras (i susretao npr. Rolanda Barthesa, Georgesa Pereca, Isabelle Adjani, Samuela Becketta) Vila-Matas bavi se svojom opsesivnom temom – nerazlučivošću umjetnosti i stvarnosti – a knjigu ispunjava različitim načinima poigravanja razinama stvarnosti, te propitivanjem propusnosti između zbilje i iluzije, stvarnosti i sna, realnosti i mašte. Na jednoj razini on piše o stvarnosti transponiranoj u prostore književnosti – npr. u opisima odnosa između Hemingwaya i Scotta Fitzgeralda iz na više mjesta u romanu spomenute Hemingwayeve memoarske knjige Pokretni blagdan – ne izostavivši motiv promatranja sebe i svojih doživljaja kao materijala za književnu obradu. Pritom i motiv iz Kafkine literature („odredak“) transponira u „stvarnost svoje mašte“ te razgovara s njime, što je višestruki prodor irealnog u zbilju – motiv preuzet iz književnosti posredovanjem Vila-Matasove mašte postaje dio njegove stvarnosti, s kojim on razgovara iako je svjestan da ne postoji, i čini ga dijelom novostvorene, svoje književne fikcije. Tu je i njegov česti san o sebi kao dječaku koji stoji u svom barcelonskom dvorištu iz djetinjstva, ali okružen njujorškim neboderima, i zbog kojeg je prihvatio poziv za gostovanje u New Yorku, a gdje je, usnuvši u hotelu, sanjao sebe u njujorškom dvorištu okružena barcelonskim zgradama. Obrat je to kojim osvješćuje da čarolija onoga višekratno sanjana sna nije bila žudnja za odlaskom u New York, da nije imala veze s gradom, nego s prohujalim i nepovratnim djetinjstvom, jer u svaki grad moguće je otputovati, ali u djetinjstvo, u iskustvo svojih najranijih dana, u prostore dječaštva, moguće je otići samo u mašti ili snu.

Vila-Matas poigrava se i stvarnošću teksta, ali ne samo tako što u okviru istoga pasusa ponekad mijenja vremenske koordinate (kombinirajući opise svoga prošlogodišnjeg posjeta Parizu sa svojim tridesetak godina starim iskustvima boravka u tom gradu) nego i roman predstavlja kao rukopis predavanja o temi ironije. Poigrava se i stvarnošću svoje osobe, sebe neprestano uspoređujući s Hemingwayem i tvrdeći da mu je svakoga dana sve više fizički nalik. No u tome ga, kao i u još mnogočemu, supruga korigira, a u njezinim opovrgavanjima njegovih tvrdnji očituje se autoironija kao šarmantan i važan sastojak Vila-Matasova pisma. No igrama s razinama stvarnosti tu nije kraj. Na jednome mjestu pojašnjava da je radnju prvoga romana smjestio u selo Worpswede na koje je naišao u Rilkeovoj knjizi Pisma mladom pjesniku (a iz koje je prepisao i početne rečenice romana) te opisuje svoj naknadni posjet tome selu. Dakle, stvarnost tuđe knjige transponira u svoju knjigu i vlastitu fikciju gradi na osnovi tuđe, koja je temeljena na postojećoj zbilji stvarnoga sela, stvarni svoj posjet kojemu čini dijelom unutarknjiževne zbilje svoje nove knjige. A kako je to knjiga osovljena oko autorova prisjećanja svoga „književnog šegrtovanja“, mladenačkih dana, vremena kada njegova osobnost još nije bila posve formirana, on se u knjizi bavi i razlikama između tadašnjega u odnosu na svoj sadašnji identitetni ustroj. Tako lepezu problematizacije zbilje proširuje i pounutrenjem, jer stvarnosti svoga recentnog sebstva kontrapunktira zbilju nekadašnjega svojega ja, apostrofirajući tako fluidnost identiteta. Ismijavajući svoj ondašnji trud da izgledom i načinom odijevanja te ustrajavanjem na pozi zamišljenosti odaje dojam intelektualca, Enrique Vila-Matas implicira i svoje stajalište o identitetu kao konstruktu, nečemu što, promatrano iz rakursa problematizacije stvarnosti, može biti plod mašte, i nije jednoznačno. Jer, kako duhovite dionice autorova odnosa sa suprugom pokazuju, slika koju imamo o sebi često je u raskoraku s onom koju drugi imaju o nama. A time se ponovno vraćamo na teren tematizacije stvarnosti, koja ima (najmanje) onoliko verzija koliko je ljudi na Zemlji.

A kako je njegov roman o stvarnosti zapravo tekst predavanja o ironiji, koja je sredstvo osporavanja, suprotstavljanja, izrugivanja stvarnosti, on pazi da knjigu ne pretvori u puku rekonstrukciju zbilje, nego stvara novi svijet koji je odraz postojećega u istoj mjeri koliko i njegova nadgradnja, pri čemu novostvorena realnost zbilju zrcali u istoj mjeri koliko je i osporava. U problematizaciji se stvarnosti Vila-Matas vodi pretpostavkom da je uvijek riječ o konstruktu, bilo da se radi o konstrukciji zbilje stvorene snagom pisane riječi kao i kad se od zbilje nastoji pobjeći kroz književnost. No tu se krug ponovno zatvara, jer zbilju je nemoguće posredovati u njezinu izvornom obliku, možemo je tek interpretirati. A ironija, koja je sredstvo borbe protiv stvarnosti, pokazuje se borbom protiv protoka vremena, nadolazećeg i neizbježnog – kraja života. Pa bez nje preostaju jedino očajavanje, tjeskoba, depresija. Time se vraćamo i na sam naslov knjige, posuđen od Hemingwaya, a koji je također jedan od načina autorova poigravanja zbiljom, ako znamo da je riječ o knjizi sjećanja na njegova davna pariška iskustva. No dok se tada radilo o njegovim dvojbama u izglednost uspješne književne budućnosti, iz pozicije njegove današnje treće dobi u žarištu više nije žuđeni književni uspjeh u budućnosti, nego uopće egzistencijalna budućnost. A time je zatvoren još jedan od kružnih tokova, kojih je ovaj bogat, slojevit, ali i zabavan metafikcijski književni dragulj prepun.