Intimna obiteljska apokalipsa

Nakon izvrsne psihološke egzistencijalne drame Mama, njegova dosad najuspjelijeg ostvarenja, daroviti Kanađanin Xavier Dolan potpisao je u cjelini možda i najslabije djelo u dosadašnjoj karijeri, Velikom nagradom kanskog žirija okićenu psihološku egzistencijalnu dramu Samo je kraj svijeta. Dolan je filmaš koji svoje projekte realizira kao kompletan autor, ne samo kao producent, scenarist, redatelj i povremeno glumac nego i kao montažer, scenograf, u dva navrata prevoditelj na engleski te kao kostimograf u pet od šest dugometražnih naslova u autorskom portfelju. Dolan je modernist, spretan kreator intrigantnih i zanimljivo nijansiranih karaktera, filmaš zaokupljen odnosima unutar obitelji, poglavito između dominantnih majki i submisivnih te po nečemu labilnih i nesigurnih sinova, redatelj iznimno vješt u stvaranju sugestivnih i atmosferičnih dramskih situacija garniranih prikrivenim humorom i ironijom te obilježenih egzistencijalnom tjeskobom i sjetom uz određeni odmak prema ludizmu i nepredvidljivosti, podjednako na razini priča i odnosa među likovima kao i vlastitim redateljskim postupcima. U generalnoj posvećenosti tematiziranju queer-problematike sa svim nijansama, intimnim dvojbama i relacijama koje ju obilježavaju, Dolan se na vrlo promišljene, lirske i meditativne načine bavi osobnim i obiteljskim dramama protagonista ključno obilježenim njihovim identitetima, ponajviše seksualnim i rodnim, te kompleksnim psihičkim stanjima i poremećajima koji iz tih identiteta izviru, uz standardne karakterne osobine poput egoizma, posesivnosti i ljubomore.

Dolanovi su filmovi suptilne obiteljske i karakterne studije, filmovi stanja više nego zbivanja, a njihova kakvoća ponajviše ovisi upravo o načinima na koje su ta stanja i njima uvjetovane međurelacije elaborirane. Nažalost, u svom šestom dugometražnom filmu Dolan se poskliznuo baš na razradi stanja i međuodnosa likova. Točnije, na odluci da cjelinu koncipira s osloncem na mnoštvu naznaka i sugestija o stanjima protagonista koji se suočava sa skorim krajem svog svijeta, kao i inicijalno vrlo zanimljivih članova njegove obitelji, a gledatelju je prepušteno da na temelju tih naznaka i sugestija pretpostavlja i donosi zaključke o karakternim i inim osobinama likova, o uvjetovanostima njihovih odnosa, o prošlosti i načinima na koje se ona reflektira na sadašnjost, o razlozima zašto o nečemu govore ili ne žele govoriti, kao i o pozadinama nečije agresivnosti, plahosti ili cinizma. Protagonist je uspješan i razmjerno mlad dramatičar Louis-Jean Knipper (vrlo dobar Gaspard Ulliel), koji se nakon dvanaest godina ponovo susreće s obitelji. On je gej koji umire od AIDS-a i koji o tome želi obavijestiti obitelj, oči su mu stalno pune suza i u sebi se lomi kako i komu prvom priopćiti tragičnu vijest, odnosno da li to uopće učiniti, a u tome mu nimalo ne olakšavaju ni brbljava i nekad očito autoritativna majka (odlična Nathalie Baye), ni stariji brat Antoine (uvjerljiv i energičan, ali i pomalo manirističan Vincent Cassel), ni njegova plaha supruga Catherine (izvrsna Marion Cotillard), koja ni jednu rečenicu ne može izgovoriti do kraja i koja neprekidno spušta pogled, ni Louis-Jeanova mlađa sestra Suzanne (vrlo raspoložena Léa Seydoux), mlada žena nerealiziranih ambicija i nedovoljne hrabrosti, koja od neugode i naslućivanih loših vijesti bježi u cinizam i ironiju.

U komornom i dijaloškom djelu u kojem je razvidno dramsko-teatarsko zaleđe kazališnog komada Jeana-Luca Lagarcea, koji je u scenarij pretočio sam Dolan, autor se u potpunosti uzda u glumce i njihove interpretacije, u kreiranju dramske napetosti i naznačavanju relacija među likovima i veoma uspješno koristeći se interijerima protagonistove kuće, a u redateljskom postupku naglasak stavljajući na kreiranje vrlo tjeskobna ozračja potpomognuta i atmosferičnom fotografijom Andréa Turpina (Naša majka Denisa Villeneuvea), na uglavnom krupne i bliske planove, profile te poneki detalj, kao i na snimanje likova s leđa i u poluprofilima iz okreta, čime se naglašavaju ne samo njihova intimna stanja i dvojbe nego i gradira dramska napetost. Problem je što Dolan do sama kraja ostaje nekonkretan i prilično fluidan, što sve ostavlja neizrečenim i neobjašnjenim, pa gledatelj može samo pretpostavljati da Antoine zna i da mu je Louis-Jean rekao, odnosno da se u tome možda ponajviše kriju razlozi njegove prgavosti, naprasitosti i grubosti te da majka i Catherine nešto slute, ali možda svjesno izabiru neznanje i nesuočavanje s bolnom istinom.