Glazba u ruhu melankolije

Koncertna sezona ansambla Minstrel ne počinje ujesen, kao što je to uvriježeno kod većine ansambala, već početkom proljeća. Taj izbor nije slučajan, budući da se 21. ožujka obilježava Europski dan rane glazbe. Mjereći vrijeme tim datumom, Minstreli su ove godine svoju sezonu otvorili 18. ožujka u Viteškoj dvorani Družbe Braće Hrvatskog Zmaja smještenoj u kuli nad Kamenitim vratima, ambijentu tako prikladnu za glazbu koju Minstrel sa svojim umjetničkim voditeljem Antom Benom već dugi niz godina marljivo promovira, donoseći je pred publiku na različite, često kreativne načine. Program koncerta naslovljen Večer s Johnom Dowlandom nije bio puka metafora, jer proslavljenog je engleskog skladatelja i lutnjista kasne renesanse vrlo uspjelo utjelovio glumac Nikša Kušelj, istovremeno iznijevši i ulogu pripovjedača, što je vješto ostvareno u dinamičnoj smjeni prvog i trećeg lica: strastvenog Dowlanda i njegova distancirana biografa. A Dowlandovu glazbu slušali smo u različitim sastavima, od lutnje solo do različitih kombinacija glasova i instrumentalnog ansambla koji se sastojao od viola da gamba, blok-flauta, krumhorna, cornamuse, viele, lutnje i udaraljki. Uz glazbu prožetu melankolijom, na koju se Dowland i sam pozivao u svojim skladbama, čuli smo i skladbe vrlo trezvena i živahna karaktera, čime je bio ostvaren dobar balans ne samo glazbenog sadržaja nego i načina na koji je bio prezentiran. Već u prvoj pjesmi, Stay time a while, skladno je zazvučao vokalni kvartet u sastavu Ana Jembrek, Sonja Runje, Goran Grčić i Boris Beus, koji je do kraja koncerta održao odličnu razinu muziciranja, pjevajući angažirano i proživljeno, uvijek s dobrom dikcijom. Izdvajamo debitantski nastup basa Borisa Beusa s ansamblom Minstrel, koji je toplim i istodobno moćnim glasom punoga timbra davao solidnu podlogu ostalim glasovima. Lijepim fraziranjem i vokalnom okretnošću istaknula se sopranistica Ana Jembrek, čijem glasu Dowlandova glazba kao da prirodno leži. Povremeno se i blokflautist Nenad Kosak zvonkim tenorskim glasom pridruživao pjevačima. A i neki drugi članovi ansambla istaknuli su se kao multiinstrumentalisti, što je jedan od bitnih uvjeta za ostvarivanje različitih glazbenih aranžmana što ih Dowlandova glazba prešutno zahtijeva. To se možda najbolje moglo doživjeti u čisto instrumentalnim skladbama, za kojima je Minstrel posegnuo u najvažniju zbirku elizabetinskog repertoara za konsort viola uz lutnju, Dowlandovu Lachrimae, or Seaven teares (Lachrimae, ili Sedam suza) čiju jezgru čini sedam pavana nadahnutih temom njegove vlastite pjesme za glas i lutnju Flow my tears. Pritom je ansambl realizirao uspjele aranžmane, koji su uključivali i druge instrumente, poput krumhorna ili blok-flaute. Međutim, izbor viele kao vodećeg gudaćeg instrumenta u konsortu viola da gamba nije bio najsretniji, jer taj izvorno srednjovjekovni instrument, premda korišten i u vrijeme renesanse, nema onaj nosivi ton koji bi odgovarao punijem i mekšem tonu renesansnih viola. To je vjerojatno najviše došlo do izražaja u skladbi Lachrimae amantis u kojoj su se potkrale i neke intonativne nezgrapnosti. Unatoč tomu, ansambl je bio na visini zadatka, osobito se istaknuvši u doziranoj i nikada nametljivoj pratnji vokalnome ansamblu, što ga je prožeo zvukovnim bojama instrumenata koje odveć rijetko čujemo na zagrebačkoj glazbenoj sceni. Provevši gotovo sat i pol uz neke nezaboravne melodije tog majstora glazbenog izraza prožeta melankolijom, publika je, u za sve zainteresirane premaloj dvorani, ansambl nagradila dugim pljeskom, izmamivši i dodatak, čime je glazbeno-poetska večer s Johnom Dowlandom bila privedena kraju.