Filološkim strujama i rukavcima

Naslov je ovoga prikaza nove knjige filologa, paleoslavista i kroatista Stjepana Damjanovića pomalo u neskladu s naslovom njegove nove knjige na koju se ovdje osvrćemo, kojim se vjerojatno htjelo, kao izrazom skromnosti, izbjeći autorsku preuzetnost. U kontekstu hrvatske filologije obrađene teme u mozaično zacrtanu sadržaju umnogome se reflektiraju, i to nerijetko vrlo opsežnim zahvatom, na ključne procese u stoljetnom oblikovanju povijesti hrvatskoga jezika. U prvoj tematskoj trećini knjige, koju čine autorske rasprave, uvršteno je dakle nekoliko onih koje zapravo definiraju žarišta hrvatske jezične povijesti, i to diskursom koji uglavnom odgovara i čitateljima koji ne raspolažu dubljim filološkim znanjima.

U prvome prilogu, nimalo slučajno izabranu da stoji na samom početku, interpretira se čitav kontinuitet hrvatskoga glagoljaštva (Tisućljetno hrvatsko glagoljaštvo i njegovi ćirilometodski korijeni). Ključni bizantski korijeni hrvatske kulture – usporedo stasali s latinskima, jasan kontinuitet posredovan Balkanom i postupno dooblikovan prema modelima zapadne Europe, te raznovrsnost plodova izraslih na čvrsto ukorijenjenim stablima (crkvenoslavenska književnost, jezik, glagoljičko i ćiriličko pismo) središnje su točke rada. Njegove pak izravne derivate, samo u tom smislu „rukavce“, predstavljaju radovi o ćiriličkoj sastavnici hrvatske kulture (Hrvatska ćirilična baština u povijesti hrvatske kulture i njezino mjesto u hrvatskoj filologiji) te o posttridentskoj glagoljskoj baštini (Hrvatska glagoljaška kultura nakon Tridentskoga koncila).

Damjanović je itekako svjestan kako je u hrvatskoj filologiji i kulturi općenito zanemaren ovaj iznimno bogat i razveden korpus, zbog „utega“ koje su bila nametnula protestanska strujanja i postupno provođena rusifikacija/ukrajinizacija jezika glagoljskih knjiga, odnosno kontekst oblikovan prema ciljevima koji su iz današnjeg ugla motrenja izmicali interesima matične kulture. No, kako dobro danas znamo, pogledi u kulturološku povijest moraju se umaknuti isključivosti klišea monolitnih, osovinskih interpretacija postavljanih (s većim ili manjim rezultatima) u 19. i 20. stoljeću, pa upravo odatle slijede i sva upozorenja na vrijednosti koje danas treba iznova procjenjivati i uvažavati, i bez obzira na sve kanonske opise vertikale hrvatske jezične povijesti. Ono što se, naime, danas doživljuje rukavcem nekada je moglo biti i jedna od struja, pa i ona koja je imala veliku perspektivu da – u toku novovjekovne povijesti – postane glavnom. Istočnoslavenizacija hrvatske glagoljske literature itekako je u svoje vrijeme bila mainstream, čak do te mjere da je upravo njoj zahvaljujući spriječeno tiskanje Biblije u hrvatskom (štokavskome) prijevodu Bartola Kašića u 17. stoljeću.

Takav kulturološki koncept, iz Rima razvijan, vrijedan je danas višestruke pozornosti, i bez dobra njegova poznavanja uopće se ne mogu razumjeti razvojni tokovi odabiranja i oblikovanja hrvatskoga književnog jezika utjelovljenog naposljetku u standardu. Za bilo koju kombinatoriku koja bi naprimjer bila potaknuta pitanjem Što bi bilo da je Sveta Stolica podupirala početkom 17. st. hrvatski biblijski prijevod? u filologiji nema mjesta, kao naposljetku ni žalu što je nešto bilo kako je bilo. Isto tako, bogata rukopisna glagoljička ranonovovjekovna baština (npr. u neliturgijskim zbornicima), još nedovoljno proučena u svim filološkim dimenzijama, svjedoči o neobičnoj žilavosti glagoljaške tradicije, koja umnogome i jest opstajala zahvaljujući njegovanju glagoljske liturgije ma i uz pomoć istočnoslaveniziranih misala i brevijara.

Hrvatska ćirilična baština

Iako se, nadalje, ćirilička sastavnica hrvatske jezične povijesti također prepoznavala kao svojevrsna periferna vrijednost koja izmiče osovinskom kulturološkome modelu, danas je također posve jasno kako je riječ o vrlo ozbiljnoj „struji“, vrlo živoj i štoviše regionalno dominantnoj barem od 11. do 19. stoljeća. Spomenuti tekst, kojim se upozorava na činjenicu da se ćirilicom, i to u posebnoj hrvatskoj inačici, pisalo zapravo na polovici nacionalnog prostora i da je to pismo mnogogdje zapravo bilo osnovno, a latinička kultura (koliko god bila s vremenom bogatija) zapravo naslojena, bio je uvodni referat Stjepana Damjanovića na već znamenitom skupu o hrvatskoj ćiriličkoj baštini održanom u HAZU-u 2012. Njime je jasno pokazano kolika je snaga bila te struje (kolika tek ispod danas nam poznate površine!) i kolika je važnost daljeg proučavanja širina i dubina toga toka.

Na tekst o posttridentskoj baštini izvrsno se nadovezuje onaj o terminu „slovinski jezik“ u kojemu se jasno prikazuje put njegove uporabe od referiranja na crkvenoslavenski prema hrvatskome, dakako u posebnim uvjetima gdje se upravo hrvatski jezik tretirao ključnim u obraćanju Svete Stolice nesjedinjenim Slavenima (Slovinski u povijesti hrvatskoga jezika i hrvatske filologije). Općenitijeg je pak karaktera rad o povijesti pisane kulture autorova zavičaja (iz aspekta hrvatske filologije – regionalne književnosti), i to one 18. stoljeća (Pisana kultura u Slavoniji 18. st.). Nužnost postavljanja regionalnih okvira, kao i čvrstoća ugrađenosti u opći nacionalni korpus, uz neskriveni vrijednosni osvrt o visokim dosezima tamošnje i tadašnje pisane kulture, obilježilo je ovaj prilog. Nadahnute rečenice ovog rada ostaju zasigurno nezaobilazne u budućim pregledima te višestruko značajne, prosvjetiteljstvom nadahnute i osmišljene, dionice naše povijesti pismenosti, otjelovljenoj i u latinici (hrvatskoga, latinskoga, njemačkoga jezika) i u ćiriličkim izdanjima. Radovima preglednog ustroja pridružuju se i oni u kojima se autor osvrće na ključne osobe hrvatske kulturne povijesti 19. i 20. stoljeća: Franjo Rački u Jagićevim Spomenima mojega života, Strossmayer o jeziku, Lukas o Strossmayeru (Filip Lukas, predsjednik Matice hrvatske 1928–1945, op.), Sve za vjeru i domovinu (uz obljetnicu Strossmayerova rođenja i smrti).

Piše Damjanović i o starijim jezikoslovcima (Blaž Jurišić kao istraživač hrvatskoga glagoljaštva), o zanimljivoj poslanici hrvatskih filologa (Klaićeva poslanica profesoru Ljudevitu Jonkeu, zapravo o pohvali Bratoljuba Klaića Jonkeovoj novoizišloj knjizi Hrvatski jezik u teoriji i praksi) te o dvama važnim djelima iz povijesti hrvatskoga jezika, iz različitih vremena i različitim pismima pisana: Zapis popa Martinca iz Drugoga novljanskog brevijara (iz 1493), Jezik detinstvo prebavi i domorodcev kreposti svetu osvahneju (uz 200. obljetnicu Mihanovićeve knjižice Reč domovini...). Među Rasprave autor je uključio i tekst o Zagrebačkoj slavističkoj školi i njezinu dugogodišnjem voditelju Mladenu Kuzmanoviću (Kuzmanovićevo životno djelo – Zagrebačka slavistička škola), upravo vodeći računa o nužnosti promoviranja hrvatske kulture među stranim slavistima. Briga o konkretnom ustroju i okvirima hrvatske filologije jasno je iskazana u tekstu Kroatistika i slavistika. Autor je svjestan činjenice da zapravo suvremena kroatistika više ne živi unutar slavističkih okvira, odnosno da zbivanja u drugim slavenskim kulturama, pa ni najsusjednijima, za razvoj naše nisu relevantnija ni po čemu više od zbivanja u drugim europskim kulturama. Tako ni današnji studenti kojima se tumači da je kroatistika tek jedna grana slavistike zapravo ne znaju što bi s tom rečenicom, barem dok se temeljitije ne upoznaju s udaljenim dionicama hrvatske jezične povijesti, unutarnjom i vanjskom. Zanimljiv je i tekst, najkraći u knjizi, čijim se stilski pomno odabranim naslovom ublažava neizbježnost pravopisnog sporenja (Nemiri naši jezični). Netko bi možda napisao i ratovi, posegnuo za radikalnijim diskursom. Damjanović je upravo uvjeren da strasti treba ohladiti i mirne glave pristupiti problemima koji su u osnovi – barem on tako vjeruje – mnogo jednostavniji nego što se doživljavaju.

Kroničar filološke epohe

Ovu knjigu Stjepana Damjanovića, više nego bilo koju mu prethodnu (iako ni ondje sličnoga nije nedostajalo), obilježuje osvrtanje na suvremeno povijesno jezikoslovlje, ili preciznije – na ono posljednjih nekoliko desetljeća. Uključuje dakle svoje prikaze relevantnih kroatističkih izdanja, koje je isprva objavio u periodici (npr. knjiga Marka Samardžije, pretiska hrvatskoga ćiriličkog prvotiska iz 1512, Poredbene slavenske gramatike Milana Mihaljevića). Isto tako, uključujući u posljednji dio knjige i nekrologe koje je sastavio u povodu smrti svojih učitelja, kolega i prijatelja filologa (Branka Fučića, Mladena Kuzmanovića, Josipa Vončine, Marije Pantelić s. Agnezije, Miroslava Šicela), iskazao se i kao kroničar svoje filološke epohe, upućen u relevantna zbivanja na domaćoj suvremenoj sceni, ponaprije u dimenziji jezične povijesti svih razdoblja. Upravo zbog takve upućenosti svaki će čitatelj još i više vjerovati njegovim znanstvenim radovima, njihovoj intenzivnosti, intuitivnosti opisa i pouzdanosti. Zbog nastojanja pak da svojim riječima uputi na širi kontekst hrvatske filologije u kojoj djeluje sam već pola stoljeća, da podsjeti kako se iza njezina napretka nalaze konkretne osobe sa svojim znatiželjama, sumnjama i dostignućima, sa svim dancima vlastitu vremenu i hrabrostima iskoraka, kojima svima kao zrela kultura dugujemo zahvalnost, ova knjiga zavređuje još usmjereniju pozornost.

Višestrukost u ovoj knjizi zasvjedočenih struja i rukavaca u povijesti hrvatske pismenosti, bogatih i nijansiranih u svim dimenzijama, podsjeća na nužnost njihove modernističke interpretacije koja monolitnost – shvati li se ona kao odgovor na potrebu „omeđivanja“ i „čvršćeg usidrenja“ nacionalnih filologija – može steći upravo u produbljenom praćenju vlastite naslijeđene jezične i pismovne polifonije. Tražimo li ili forsiramo – u skladu s potrebama za jednostavnosti tumačenja novoga doba – u vlastitoj književnoj i jezičnoj povijesti ogoljelu vertikalu koja se unatrag pruža iz današnjega stanja (npr. latiničke okvire, latinsko nadahnuće i štokavski jezični izraz) odgovarajući na potrebe iscrtavanja čvrstih okvira i stabilne gradnje, a sve ostalo doživimo kao svojevrsno opterećenje i zamućivanje željene jasne slike, to ne znači da će nam se monolitna slika ukazati u željenoj raskoši. Štoviše, postaje izvjesno kako sve bogatstvo impulsa i realizacija ostaje nezapaženo pa se rukavci zapravo gube u svojoj „nebitnosti“, pa tako i plastičnost istinske kolopletne slike ostaje nedosegnuta. U suvremenoj krizi filologije i humanistike općenito, koja je naposljetku nemilice zahvatila i Hrvatsku (možda i najvidljivije na filološkim studijima i onima kulturološkim studijima koji sve češće zamjenjuju prve), širom je otvoren prostor za pojednostavnjene i pitkije interpretacije povijesti nacionalne kulture, tako i njezina pisanog segmenta, u kojima se ne žali za preskočenim ili zaboravljenim „nebitnim“. Lako se prisjetiti što sve u obrazovnom sustavu naočigled nestaje samo u podučavanju hrvatskoga jezika. Knjige kao što je ova, koje se dakle obraćaju ključnim temama različitih registara istodobno i užoj (znanstvenoj) publici i onoj široj, važni su potpornji primjerenijega tretiranja hrvatske jezične i uopće vlastite kulturne povijesti, nipošto ne samo u uskim filološkim krugovima. Vrijeme će pokazati koliko se kao filolozi nešto mlađih, ili bitno mlađih naraštaja, većinom učenici uvaženoga autora, prema takvim orijentirima odnosimo odgovorno.