Fašistički Disneyland

Rijeka je jedini grad u Hrvatskoj koji ima tri muzeja u Italiji. Naime, kao prvo, u Rimu je Arhiv i povijesni muzej Rijeke, koji se bavi sudbinama svih onih nesretnih Hrvata talijanskog jezika (tzv. Fijumani), koji su morali izbjeći pred Titinim ubojicama iz senilnog bisera Kvarnera, gdje je još Dante tražio granice nepostojeće Italije. Uvijek se raznježim kad se sjetim da sam držao predavanje o Riccardu Giganteu, riječkom gradonačelniku u više navrata (te talijanskom senatoru, ali i voditelju Gradskog muzeja, čija je majka bila Hrvatica, a koji je likvidiran 4. svibnja 1945. godine kukama za meso) pred znatiželjnom publikom u kojoj je sjedio Oskar Piškulić, zvan Žuti, tada predsjednik Udruge umirovljenika Primorsko-goranske županije. Uvaženi drug Žuti ubio je, ranije spomenutim kukama za meso, Riccarda Gigantea i silovao je njegovu ženu (tada već udovicu, no ona to još nije znala), rumunjsku Židovku Edit Ternyeji i kao dobar poznavatelj riječke povijesti poželio je još ponešto saznati o sebi i svojim žrtvama.

No, kako sam bio upozoren od nekolicine prisutnih da je drug Žuti među nama, ja sam ispričao priču o Riccardu Giganteu relativno neutralno, bez detalja, no ipak sam se osjećao nekako loše. Kao da sam pripadnik Titinih komunista koji su protjerali 30.000 ljudi iz grada koji je imao svojih velikih, ali i svojih mizernih trenutaka. Posljednji su sve učestaliji.

Naravno, talijanska država pokretala je u više navrata suđenje drugu Žutom, no on je bio, kao i svaki pravi likvidator nedostupan sve do smrti. U međuvremenu obnašao je određene funkcije u gradu, u jednom manjem nogometnom klubu i udruzi umirovljenika.

Drugi muzej grada Rijeke je Muzej dalmatinske, riječke i istarske kulture u Trstu, gradu koji je bio šoping-centar propale Jugoslavije, propalog KGB-ovog cinkaroša Josipa Broza, koji je cinkao brže od svih drugih komunista svoje generacije. Nikad ne bi bilo druga Tita bez druga Ivana Krajačića, zvanog Stevo, koji je bio alergičan na druga Mustafu Golubića, starog jugoslavenskog komunista koji je, nakon organizacije likvidacije Trockog u Meksiku (komunizam ne poznaje granice), došao osobno likvidirati i voljenu ljubičicu bijelu u Beogradu 1941. Kralja Hotela Lux u Moskvi, jedinog hotela bez vrata (umjesto vrata stajale su tek krpe), gdje su se komunisti kalili u cinkanju. Kako je Ivan Krajačić, znao da stiže drug ubojica, onda ga je cinkao Gestapou, koji je uhvatio druga Golubića i potom ga mučio tek jednu, poetičnu noć. Morali su ga strijeljati privezanog uz stolicu jer poslije inspirativnog mučenja nije imao cijelih kostiju… Drug Krajačić je spasio revoluciju koja teče... A drug Staljin je prilikom oslobođenja Beograda 1944, iza kojeg ne stoje ni Titini partizani, ni Srbi, poslao posebnu jedinicu, koja je morala spašavati odavno pokojnog – i bez cijelih kostiju! – druga Golubića iz njegova groba. Drug Golubić dobio je čin generala NKVD-a, koji nije dobio ni prvi cinkaroš svih naših naroda i narodnosti! Bez obzira što je bio trostruki Narodni heroj. I cinkaroš na n-tu.

A Muzej dalmatinske, riječke i istarske kulture u Trstu nedavno je otvoren.  U njemu je središnji dio stilizirana fojba u koju su partizani bacali poražene fašiste, ali i autonomaše i antifašiste.

Prvi totalitaristički grad

Treći muzej, koji nam je najzanimljiviji u kontekstu riječkih napora da grad bez kulture bude Europska prijestolnica kulture 2020, jest Vittoriale u mjestu Gardone, na Lago di Garda, na sjeveru Italije, bankrotirane zemlje, tek koračić iza Grčke. Zemlja koja je izmislila bankarstvo u suvremenom smislu te fašizam u još suvremenijem smislu, zaslužuje da ima muzej u ukradenoj zgradi (pravi vlasnik bio je Henry Thode, ugledni povjesničar umjetnosti koji je pisao o talijanskoj renesansi, ali je napisao i sjajnu knjigu Frankopanov prsten, dokumentarni roman koji nas se tiče, a koji je bio svjetska uspješnica krajem 19. stoljeća. U Hrvatskoj prvi put tiskan 1944. godine).

Dakle, Tutti italiani sono ladri (Svi Talijani su lopovi!) to je bila stara riječka uvreda, no ne bez temelja, kao što vidimo, ni onda, ni danas. Gabriele D’Annunzio potkradao je sve značajnije književnike svoje generacije, no stvorio je i nešto originalno: prvu fašističku državu na svijetu. I koliko god se lokalni pseudokomunisti kleli u crvenu Rijeku, Rijeka je prvi fašistički grad na svijetu! Prvi totalitaristički grad na svijetu! Rijeka je prvo bila crna (1919–1945), da bi tek potom postala tamnocrvena (od 1945. do vječnosti). Od crnog do crvenog fašizma tek je koračić.

Marš iz Ronchija

Drug D’Annunzio je u otetoj vili Henryja Thodea napravio fašistički Disneyland. Dakle, zabio je u brdo, daleko iznad jezera Garda, krstaricu Puglia, kako bi na palubi tog ratnog broda primao voljene obožavatelje. Potom je rasporedio kosti svojih drugova iz Rijeke – i okolice – i dekorirao je svoje svetište ulomcima smrti. Potom je dovukao kipove Buddhe (Siddharte), torpedni čamac MAS kojim su Rizzo i on uplovili u Bakarski zaljev tijekom Prvoga svjetskog rata (La beffa di Buccari – Luigi Rizzo, heroj barem u rangu božanstvenog pjesnika, predstavljao je Messinu i Rijeku u talijanskom parlamentu), hrpu knjiga, tenkove, avione, elise... sve ono što obožavatelji vole.

Dakle, grad bez budućnosti – i s prošlošću koja curi poput pijeska između prstiju – ima tri muzeja u Italiji... No što je bilo u Rijeci?! U rujnu 1919, kada su „dva velika Talijana i još veća Riječana“ – svjetski poznati kirurg Antonio Grossich (Ante Grošić iz Draguča) i Giovanni Host-Venturi (Ivan Host iz Kastva) – tražili čovjeka koji će spasiti „najtalijanskiju Rijeku“, otpali su admiral Cagni, general Pepino Garibaldi, pukovnik alpinaca Ugo Pizzarelli i u prvi je plan došao D’Annunzio. On je tada boravio u poznatoj Casa rossa u Veneciji, da bi potom prešao u Ronchi i 11. rujna 1919. krenuo u Rijeku na čelu dvadesetak kamiona dobrovoljaca koje je predvodio u posve novom, sportskom kabrioletu Fiat 501. Ta je akcija u povijesti zabilježena kao Marš iz Ronchija, a sam dolazak 12. rujna postao je Sveti ulazak. Cilj cijele akcije bio je aneksija Rijeke, „vrlo napaćena grada“, Kraljevini Italiji.

„U rujnu 1919. Gabriele D’Annunzio – pjesnik, letač, nacionalistički demagog, ratni heroj – poduzeo je vodstvo 186 pobunjenika iz talijanske vojske. Vozeći se u svijetlocrvenom Fiatu, tako punom cvijeća da ga je jedan promatrač zamijenio za mrtvačka kola (D’Annunzio je obožavao cvijeće), poveo ih je u marš na lučki grad Rijeku u Hrvatskoj, dio propale Austro-Ugarske oko čijeg su komadanja pobjednički saveznički vođe pregovarali u Parizu... U trenutku kad je ušao u Rijeku slijedilo ga je dvije tisuće ljudi. Dočekala ga je oduševljena masa koja je, iščekujući ga, bila budna cijelu noć. Jedan časnik, koji je prolazio glavnim trgom u ranim jutarnjim satima, vidio je masu žena u večernjim haljinama s pištoljima, što je slika koja dobro sažima duh mjesta – istovremeno nadrealna zabava i bojište – tijekom petnaest mjeseci koliko je D’Annunzio držao Rijeku kao Duce i diktator, usprkos svim savezničkim snagama.“ (Lucy Hughes Hallett u biografijia D’Annunzija)

Zauzevši grad, D’Annunzio se morao odmoriti, a njegov „akcijski tajnik“, barun i pilotski as Guido Keller, rješavao je s dr. Grossichem tehničke probleme. U šest sati, u smiraj kasnoljetnoga dana, D’Annunzio se, s balkona Guvernerove palače, obratio Riječanima:

„Talijani Rijeke! U bezumnom i kukavičkom svijetu, Rijeka danas predstavlja simbol slobode. U bezumnom i kukavičkom svijetu, postoji samo jedna jedina čista činjenica: Rijeka. Postoji samo jedna istina: a to je Rijeka. Postoji samo jedna ljubav: a to je Rijeka! Rijeka je poput blještave svjetiljke što sja usred oceana podlosti.“

Kvarnerske bakanalije

Pretvorivši bijeli salon Guvernerove palače u radni kabinet, unaprijedio je Rijeku u demonski centar Svijeta, ispunivši idućih 15 mjeseci s 92  patetična govora pred masom razdraganih Riječana (koji su uvijek s veseljem pozdravljali promjenu zastava), te s beskrajnim zabavama i gozbama (Kvarnerski škampi najbolji su na svijetu!).

Takvo nesputano ludilo privuklo je i ludilu sklonu predvodnika futurista F. T. Marinettija („Rat je higijena svijeta!“) da održi nekoliko izlaganja u Teatru Fenice, odnosno u baru hotela Lloyd na Korzu, gdje je govorio stojeći na stolu. Povremeno je hodao Korzom unatrag. Poslije tri tjedna glupiranja D’Annunzio ga je potjerao jer Rijeka nije bila dovoljno velika za dvije takve veličine. Dolazili su tu i veliki dirigent – tada fašist! – Toscanini i fizičar Marconi (potkradatelj Tesle i utemeljitelj BBC-a), no najvažniji je bio dolazak Benita Mussolinija.

On je doletio 7. listopada 1919, zrakoplovom kojim je pilotirao poručnik Lombardi. Taj učitelj i novinar, vođa tek rođena fašizma, još je čekao svoju priliku za preuzimanje vlasti u Italiji. Došao je na 90-minutni razgovor s D’Annunziom u Guvernerovoj palači. Dva dana poslije, 9. listopada 1919, na Prvom kongresu fašista u Firenci, Mussolini je iskazao punu potporu D’Annunziju.

I tu je početak i kraj priče. D’Annunzio je bio „prvi Duce“, prvi postvaritelj fašizma, koji je u Rijeci otvorio Pandorinu kutiju užasa 20. stoljeća. Dakle, Europska prijestolnica kulture kreće velikim koracima ka svom antihrvatstvu kroz benigne (i maligne) interpretacije D’Annunzija (i još koječega).

Prava predstava bila bi: D’Annunzio na palubi ruzinavog broda Galeb, na mrtvom vezu u riječkoj luci, prima druga Tita (uz kojeg stoji Ivan Stevo Krajačić... Ili Oskar Piškulić Žuti...) i zahvaljuje mu što je njegov projekt Riječke lige iz 1920. pretvorio u Pokret nesvrstanih 1961. godine...