Dizdar danas

U Društvu hrvatskih književnika 16. ožujka obilježena je 100. godišnjice rođenja Maka Dizdara. O opusu Maka Dizdara, koji je bio i član te udruge hrvatskih književnika, govorili su književni povjesničar i kritičar Ivica Matičević, akademik Mladen Machiedo, književni kritičar i esejist Marko Grčić te pisac Miroslav Mićanović. Izabrane stihove Maka Dizdara kazivao je dramski glumac Darko Milas.

Ivica Matičević prikazao je Dizdarov životopis. Mehmedalija, kako su ga nazvali, rodio se 17. listopada 1917. u Stocu, u Donjoj Hercegovini. U šestoj godini života ostao je bez oca Muharema, koji je umro od posljedica ranjavanja u Prvome svjetskom ratu. Slijedeći starijeg brata Hamida, pisca i novinara, 1930. dolazi u Sarajevo, gdje upisuje Državnu šerijatsku gimnaziju. U književnost ulazi kao gimnazijalac, a radove uskoro počinje potpisivati pseudonimom Mak, koji će i privatno i službeno koristiti do kraja života. Matičević je istaknuo ljudsku i moralnu čvrstinu Maka Dizdara, obiteljsko stradanje, gubitak, odvođenjem u koncentracijski logor, majke, brata i sestre, cenzure i pritisak vlasti. Prvo stradanje u poslu doživljava od 1951. do 1961, kao urednik Narodne prosvjete, koju je vlast nasilno ugasila. Sljedećih deset godina, do smrti 14. srpnja 1971, bio je bez stalna zaposlenja, ako se izuzme uređivanje časopisa Život, u kojem je vodio „manje-više tihu borbu“ za bosanski jezik. „Na kraju ga je to i koštalo pritisaka i života.“ Godine 1961. obratio je pozornost politike na sebe svojim Starim bosanskim epitafima, serijom tekstova o stećcima Pečat zlatom pečaćeno, i serijom starih bosanskih tekstova. „Javna je haranga na njega započela nakon što je cijeli dvobroj Života posvetio pitanju jezika u Bosni i Hercegovini, u kojem objavljuje i svoj tekst Marginalije u jeziku, pa je taj dvobroj Života uzburkao kulturnu, ali više političku javnost u to vrijeme u Bosni i Hercegovini“ – zaključio je Ivica Matičević.

Miroslav Mićanović izlagao je o Maku Dizdaru kao o pjesniku izrađena imaginarija koji je otvorio cijeli prostor govorenja poezije što pripada prošlosti i pamćenju. Naglasio je da je Dizdar svoj pjesnički prostor ispunio nizom tema, simbola i značenja. U Kamenom spavaču, kruni njegova pjesništva, „zavičajnost prerasta u prostor jezika, pisanja, našega iskustva“, zaključio je Mićanović.

Marko Grčić u izlaganju odgovara na pitanje zašto je Kameni spavač kad se pojavio 1966. djelovao kao jedinstven kanconijer, napisan u dahu, iako između nastanka pjesama vladaju veliki vremenski razmaci, te kako se dogodilo da tu Dizdarovu knjigu doživljavamo i kao spjev o imaginarnoj Bosni. Grčić tvrdi da se takva Bosna, koju možemo odčitati na simboličkoj razini u Kamenom spavaču, oslanja i na ideju Miroslava Krleža o identitetima „ni na istoku ni na zapadu“. Dizdar varira problematiku Bosne, stećaka, bogumila, protiv koji su bili i Bizant i Rim: „Kad Dizdar stvara sliku imaginarne, metahistorijske Bosne, on zahvaća s onu stranu historije, povezuje prvi put na simboličkoj razini svijet predislamske i islamske Bosne. Ta koncepcija graničnih situacija između stvarnoga i prividnoga područje je Kamenoga spavača“, naglašava Grčić.

Mladen Machiedo izlagao je o svojim prijevodima Dizdara na talijanski jezik. Znao je, objašnjava, ako želi postići adekvatan učinak lingvističke heterogenosti Dizdarove Bosne i jezika nadahnuta steć­cima, da mora izbjeći Božanstvenu komediju, koju Talijani drže prvom normom talijanske književnosti. Machiedo je adekvatne izraze tražio u rječnicima sicilske škole, u prvom prijevodu Marka Pola, u provansalcima i drugdje, istodobno i izbjegavajući prevelik broj arhaizama. „Heterogeni srednji vijek treba prikazati na odredištu“ – naglašava Machiedo i oprimjeruje Gorčinom: „Dizdar se uvijek tretirao kao bosanskohercegovački pjesnik koji gravitira prema Hrvatskoj“, o čemu svjedoči i prvo Zorino izdanje Maka Dizdara 1972, koje taj istaknuti pjesnik nije dočekao.