Cinizam socijalne države

Kontekst hrvatske kinodistribucije egzistencijalne socijalne drame Ja, Daniel Blake jednog od najvažnijih filmaša današnjice Kena Loacha, djela u Cannesu ovjenčana Zlatnom palmom i posebnim priznanjem ekumenskog žirija te nagradom BAFTA za najbolji britanski film godine te francuskom nacionalnom filmskom nagradom César za najuspjeliji strani film još jednom bjelodano svjedoči o dvjema bitnim osobinama aktualnog stanja hrvatske kulture. Činjenica da se film dominantno distribuira po art-kinima te da se svega tjedan dana prikazivao na samo jednoj dnevnoj projekciji u najmanjoj dvorani središnjeg zagrebačkog Cinestara, s jedne strane funkcionira kao snažan argument u prilog tezi o sveprisutnom samoizabranom kolonijalnom mentalitetu u važnom i najpopularnijem segmentu domaće kulture, u kojoj primjereni tretman ne mogu dobiti ni najkvalitetnija ostvarenja.

S druge strane, razmjerno marginalna distribucija naglašeno socijalno osviještena i angažiranog filma, kakav se od autora Loacheva kalibra uvijek opravdano očekuje, ostvarenja koje je nažalost u savršenu suglasju s aktualnom ne samo hrvatskom socijalnom slikom, svjedoči o praksi tuzemnih distributera, koji drže da im je najvažniji cilj gledateljima ponuditi ponajprije što više trivijalne i eskapističke zabave najmanjega zajedničkog kvalitativnog nazivnika, jer to je navodno ono „što publika traži“, a ne gnjaviti ih i zamarati neusporedivo zahtjevnijim i ambicioznijim sadržajima koji govore i o našemu danas i ovdje.

Inteligentne drame

Pod identičnim imperativima forsiranja trivijalne zabave i eskapizma na račun kakvoće, angažmana i socijalne osviještenosti posljednjih su godina skromnu distribuciju u hrvatskim kinima doživjeli i žanrovski srodni naslovi Pravi muškarac Stéphanea Brizéa, također nagrađen u Cannesu, te Inferno Slovenca Vinka Möderndorfera. Tim gore ako se ti sadržaji, poput Loacheva pametnog, senzibilnog, empatičnog i naglašeno altruističnog djela, svojevrsna povratničkog filma kojim se režiji vratio nakon što su konzervativne vlasti na Otoku započele s reduciranjem i ukidanjem socijalnih prava, bave sudbinama nižih društvenih slojeva, radništva i prekarijata, samohranih majki bez prihoda i krova nad glavom, žrtvama socijalnog darvinizma ponekad doslovce osuđenima na smrt, koje s jedne strane izbornim glasovima na vlast dovode protestne stranke, pokrete i pojedince, dok ih se s druge strane tretira kao da ne postoje. Pa ih se u tu svrhu bezdušno i iracionalno ponižava i maltretira, nehumano i apsurdno šalje od šaltera do šaltera uz beskrajna čekanja, najprije ih prisiljavajući da se odreknu jednih socijalnih prava ako žele dobiti druga, da bi im potom i ta druga bila hladnokrvno oduzeta, recimo pod izgovorom da nisu dovoljno kvalitetno ili brzo ispunili određeni obrazac.

Ken Loach već je desetljećima perjanica socijalnog i političkog angažmana u britanskom filmu, koji taj angažman i jasne stavove nerijetko inteligentno i promišljeno zamata u ruho humornih drama s dosljednim i odlučnim naglascima na izrazitom realizmu, gdjekad naturalizmu i uvijek humanim stranama priča, bez obzira tko su njihovi protagonisti. Kao uvjereni ljevičar Loach za protagoniste bira poštene, dobrodušne i pomalo naivne radnike i(li) revolucionare koji u sukobima sa sustavom, birokracijom ili revolucijom stradavaju zbog vlastitih uvjerenja i ideala. Pritom filmovi u cjelini rijetko kad pate pod teretom idejnih i ideoloških tezičnosti i eksplikacija (Vjetar koji povija ječam), no u pravilu, a osobito tijekom posljednjih petnaestak godina, riječ je o nepretencioznim, ležernim i zabavnim ostvarenjima u kojima je angažman u drugom planu, ali svakako i dalje vrlo bitan.

U tom kontekstu, nakon primjerice ne posve ujednačene no vrlo duhovite i tople humorne egzistencijalne socijalne drame Tražeći Erica te podjednako mudra i zabavna žanrovski srodna Danka anđelima, Loach se s filmom Ja, Daniel Blake vratio u klasičnu autorsku formu. Naglasak je opet na tjeskobnom i tragičnom socijalnom kontekstu i angažmanu, humor je potisnut ili ga uopće nema, odnosno sporadično izvire iz sitnih detalja te ljudskih slabosti i vrlina, izrazito se afirmiraju međuljudska solidarnost i empatičnost u borbi za golo preživljavanje i protiv krajnje nehumanog birokratskog moloha, a u žarištu su svakodnevni ljudi s dna društvene kace te njihove turobne obiteljske drame. Naslovni protagonist, kojeg izvrsno tumači inače komičar Dave Johns, 59-godišnji je udovac i stolar koji se nakon srčanog udara mora oporavljati, uz zajamčenu malu socijalnu naknadu i bez prava na rad, štoviše uz prijetnju ozbiljnih socijalnih problema u slučaju prihvaćanja bilo kakva posla. No službeno radno nesposoban Daniel, čovjek bez djece i čini se neuništivo vedra duha koji je dugo vremena skrbio o teško bolesnoj i umirućoj supruzi, socijalnu naknadu ne prima jer ga neki djelatnik socijalne službe nije nazvao, pa mora obilaziti birokratske šaltere te sa službenicima voditi duge i apsurdne razgovore poput onog u zatamnjenom uvodu u kojem čujemo samo muški i ženski glas, a u kojem mu „profesionalka zdravstvene zaštite“ postavlja hrpu nepotrebnih i besmislenih pitanja jer forma mora biti zadovoljena.

Žrtve sustava

Zbog maltretiranja formom, pri čemu su konkretni ljudi i njihovi stvarni problemi za sustav uvijek u drugom planu, Daniel će morati upoznati rad na računalu i ispunjavanje digitalnih formulara, satima preko zauzetog telefona slušati Vivaldijevo Proljeće dok mu se netko konačno ne udostoji odgovoriti te odbiti mogućnost pristojnoga novog posla iz straha da će se zamjeriti birokratskom sustavu i izgubiti i ona minimalna, samo zajamčena, ali ne i realizirana prava. Svemu tome Loach vrlo sugestivnim realističkim redateljskim prosedeom i majstorskim pripovijedanjem te s osloncem na izvrstan scenarij svoga stalnog suradnika Paula Lavertyja, koji je još jednom kreirao uvjerljive i životne likove, kao i sjajne dijaloge, kontrastira beskompromisni humanizam i altruizam, zdravorazumsko rasuđivanje i suosjećajnost među žrtvama sustava te naposljetku, kako se do samog kraja čini, i neuništivi Danielov optimizam. On će tako sve učiniti da bi pomogao nesigurnoj i lomnoj Katie (odlična Hayley Squires), samohranoj majci dvoje djece koja se s klincima zbog nemilosrdnosti sustava potuca od nemila do nedraga i koja će izmučena glađu i neimaštinom najprije u socijalnoj samoposluzi u kombinaciji očaja i samoprijezira otvoriti limenku kompota i početi ga pohlepno jesti, da bi naposljetku kao ponižavajući posao, ali i onaj koji njoj i djeci osigurava preživljavanje, izabrala prostituciju. Kad se sam Daniel u završnici, nakon što rasproda većinu pokućstva i dospije pred zid, odluči na radikalniji ulični prosvjed s određenim buđenjem klasne i socijalne svijesti među prolaznicima, za sve će već biti prekasno jer će ga sustići bolest. Unatoč tragičnoj sudbini glavnog junaka, Loach i ovdje uspijeva kreirati u cjelini ipak netragičnu i nijansama empatičnog humora prožetu priču te snimiti izvrstan film, usporediv s njegovim dosad najuspjelijim ostvarenjima Kes, Bubamaro, bubamaro i Zovem se Joe.