Budnica za natalitet

Hrvata se iz dana u dan sve manje rađa, a sve ih više umire ili se iseljava. Stoga se čak i hrvatska politika u pet minuta do podne počela zanimati za demografsku obnovu, što je hrvatskim kazališnim navadama bio valjan razlog da problem kabaretski prikažu na pozornici. Kabare U petak (za)metak, praizveden 16. ožujka u Histrionskom domu, u režiji autora teksta Ivana-Gorana Viteza, bio je demografski prinos Glumačke družine Histrion toj demografskoj svijesti. Bio je to ne samo poželjni začetak demografske obnove nego i intrigantan početak desetih Gumbekovih dana koji kabare – pojam se prvi put spominje 1655. godine – reafirmiraju.

Riječ je o duhovitu hrvatskom pronatalitetnom kabareu koji si je dao u zadatak politiku podsjetiti, a „sunarodnjake educirati kako se razmnožavati efektivno i efikasno, od prvih koraka, od stoljeća sedmog do devetog mjeseca“, piše autor projekta. Kabare je zamišljen kao školski sat u kojem profesorice, Časna (Marija Borić) i Nečasna (Ana-Marija Percaić), publici predstavljaju jedan hrvatski, heteroseksualni suvremeni muško-ženski par; Bornu u interpretaciji Petre Vukelić i Bornu u izvedbi Duška Modrinića.

Možda će netko pomisliti kako ista imena govore o nemogućnosti rasta nataliteta uzrokovana istospolnošću ili da je to provokacija upućena zagovornicima rodne ideologije, no iznenadit će se, jer Borna i Borna s naglašenom heteroseksualnom sviješću ističu različitost svojih spolnih opredjeljenja. To je u predstavi očito od trenutka upoznavanja u megaprodajnom centru – toj suvremenoj katedrali konzumerizma – nakon čega slijedi zbližavanje, pokusni zajednički život, brak, a onda i proces produženja hrvatske vrste, pri čemu Borna i Borna publici zorno predočavaju i različite seksualne poze ne bi li ih potaknuli na pronatalitetnu akciju.

Poučno i praktično (naravno samo vizualno) Hrvatima demonstriraju „koja će oplođivačka poza ‘proizvesti’ kakva nasljednika“, u kojoj će uživati, a u kojoj neće, „kako cijelo to vrijeme biti unutar EU regulativa, ali i što činiti ako proizvodnja zapne, kao i ako ne zapne tj. što sad sa svim tim potomstvom?!“

Autor i izvođači zapravo se poigravaju svim mogućim i nemogućim hrvatskim stereotipima na temu muško-ženskih reproduktivnih sposobnosti, koji su doveli do toga da su se „Hrvati zaboravili rađati, dok i dalje umiru uporno i vješto“. Pritom podastiru brojne uzbudljive i suhoparne statističke podatke, parodiraju mentalitetne i ine razlike u poimanju seksa i rađanja, odgoja i života. Cijelim svojim bićima trude se potaknuti Hrvate i Hrvatice, naravno to znači i hrvatske građanke i građane, na demografsku obnovu.

Pozama, ironijom, riječima, glazbom, pjesmom i plesom, dosjetkama i vicom, duhovito i uvjerljivo kabare komentira razloge demografske katastrofe i aktualnu društvenu stvarnost. A mjestimice obzirno i hrvatsku politiku i političare, kojih na predstavi baš i nije bilo jer oni, kada je riječ o reproduktivno-demografskim temama, imaju važnijega posla.

Slijedeći obrasce žanra izvođači su, kombinirajući socijalno kritične i književno satirične sadržaje, uspijevali vrckavošću i raspjevanošću, prepoznatljivim glazbenim numerama i improvizacijama predočiti sadržaj koji je svoje mjesto nalazio u publici. Istina, ne kao u nekadašnjim kabaretskim predstavama, kada je publika sjedila za stolovima punim jela i pića, nego znatno siromašnije – utažujući glad smijehom i sadržajem kabarea, koji je mogao biti jetkiji, izvođački strasniji te redateljski dinamičniji i ritmičniji. Ali i onakvu, kakav je bio te večeri, publika je zdušno zapljeskala. Osobito glasno odobravajući ironičnu izvedbu budnice Još Horvatska ni propala dok mi općimo. Glazbenom pratnjom kabare je odlično pratio pijanist i skladatelj Zvonko Presečki.

Sve u svemu sadržaj kabarea U petak (za)metak više je nego dobra i poučna kabare-priča i stoga jer bi to mogao biti (za)metak obnove i trajnijeg djelovanja hrvatskog političkog kabareu, što bi bio dobitak ne samo za autora teksta, nego i za hrvatsko kabaretsko kazalište.  Pogotovo za zagrebačku i hrvatsku publiku, koja se društvena zbivanja ustručava komentirati javno. Dakle, neke buduće kabaretske predstave mogle bi postati mjesta ozbiljne kritike uspavane društvene i političke stvarnosti, koja i dalje nastavlja bezbrižno živjeti vremena bez ikakve vrste kritike.