Životinjsko carstvo na Zrinjevcu

Da su životinje sastavni dio čovjekova života otkako je ljudske zajednice, i nije neko otkriće. Stoga ne čudi da se mnogobrojni likovni umjetnici odlučuju za teme unutar kojih su prikazani animalistički elementi, a nerijetko i portreti životinja samih. Sadržaj izložbe nedavno otvorene u zagrebačkoj Modernoj galeriji jest problematiziranje odnosa između čovjeka i tih osebujnih ne-humanih bića koja su nam katkad najbolji prijatelji ili jedini oslonac pri nekom teškom radu, statusni simbol, ono čime se hvalimo, a često i čime se hranimo.

Akceptirajući činjenicu kako je nit vodilja kustosice Dajane Vlaisavljević i arhitekta postava Marija Beusana bila predstaviti pozamašan opseg radova na kojima je istaknuta relacija animalia humana – animalia inhumana sa svrhom ukazivanja na bogatstvo likovnih djela koje hrvatsko slikarstvo i kiparstvo broji, neosporno je zadovoljen jer je na izložbi izloženo dvjestotinjak radova što iz fundusa Moderne galerije u Zagrebu, što iz drugih muzejskih i galerijskih prostora diljem Hrvatske, a i poneko djelo iz privatne kolekcije. Sve u svemu, prepunjeno krilo Moderne galerije daje mogućnosti dugotrajna sastanka s umjetnošću svima koji žele prvi put ili iznova vidjeti što sve posjeduje Moderna galerija o temi životinjskog carstva.

Susret s Konjem Stipe Sikirice, prvim što vidite kad uđete u prostor, čini se nenametljivom brončanom siluetom koja nestaje pred horizontom osebujne vrišteće skulpture Sve naše životinje Sofije Naletilić-Penavuša po kojoj se izložba i zove. Zajedno s dvama bidermajerskim portretima djevojčica s crnim ljubimcima (djela Karasa i Muckea), Jahačicom Naste Rojc, Bućanovim Psom i Faturovim Telefonom, smješteno je i vjerojatno najpoznatije djelo, simbol Moderne galerije – Autoportret sa psom Miroslava Kraljevića. Iako je prvi među izabranima, Kraljević ne zauzima središnju poziciju percepcije posjetitelja, što je svakako neobično uzmemo li u obzir da je riječ o jednom od najvrednijih primjera portretiranja psa čijoj izradi Kraljević pristupa jednako kako i prikazu sama sebe. Taj ravnopravni odnos autora i njegova četveronožnog prijatelja Paše upravo je dojmljiva potvrda neraskidive veze i suživota koji su uporišni temelj izložbe.

Zanemarena tema

Postavom se, čini se, htjelo prvi put okupiti sve životinjsko carstvo koje posjedujemo ne bi li se pokušalo na jednom mjestu predstaviti što je moguće više eksponata koji obrađuju tu vrlo malo obrađenu ili tek dotaknutu temu hrvatskog slikarstva i skulpture. Koncept izložbe ne temelji se na nekom vidljivom induktivnom, deduktivnom, kronološkom ili sličnom sustavu, već se dotiče u segmentima morfološkog okupljanja djela autora različitih vremenskih epoha, stilova ili pravaca.

Zahtjevno je pristupiti ovakvoj građi na uobičajeni način: previše autora, previše raznorodnih izričaja, gramatika, likovnih vrsta, tehnika i drugih vidova. Jer lako je pratiti vremensku lentu, okupiti istovrsne životinje, sučeliti figurativno s apstraktnim, ali kad imate materijal koji pokriva apsolutno svaki element forme i izričaja unutar posljednjih stotinjak godina – tu nastaje problem. Autorica izložbe i arhitekt postava premostili su ga tako da su cjelinu izvorišta moderne umjetnosti na tlu hrvatskoga likovnog dosega, zastupljenu u djelima Mašića ili Deškovića s jedne strane, odvojili od izobilja posljednjih desetljeća dvadesetog stoljeća, koje se prelijeva i u prvo desetljeće 21. stoljeća.

Nabrajati imena umjetnika i autora koji su zastupljeni na izložbi nepotreban je posao i konačno bespredmetan s obzirom na broj djela, osim redovitog popisa unutar kataloga. Važno je istaknuti kako se na izložbi mogu vidjeti različiti pristupi umjetnika koji opisuju ili ukazuju na načine kako su zapažali animalno u svom socijalnom okruženju, tko su (ili što su) elementi njihove animalne zaokupljenosti, u kom svojstvu komuniciraju sa životinjama svoga vremena. Neki su se tek očešali o životinjsku vrstu dajući tim bićima mjesto u pozadini svoga djela, stvorivši udaljenu kulisu divljine, drugi ih pak u košarama i na pladnjevima obilja u hranidbenom lancu ističu kao trofej lovca. Nekima su životinje dobar alat za obrađivanje tla, što će umjetnik prikazati kao svakodnevni prizor napornoga seljačkog života u borbi da stvori plod za ubiranje, drugima su psi, mačke ili konji iskaz duboko emotivna odnosa s kućnim ljubimcem ili živim bićem koje im je uzvratilo istom mjerom. Neizostavni su i mitski, alegorijski ili religijski motivi, gdje će Leda koketirati s labudom, a Sv. Jerolim pisati u sjeni vlastitoga grivastog atributa.

Simboli vrlina i mana

Životinje predstavljaju simbole određenih vrlina ili slabosti, što će mnogi umjetnici iskoristiti kako bi naglasili vlastiti sadržaj. Tako se uz spomenutog labuda ili lava Sv. Jerolima u plejadi zoološkog vrta nalaze i Sova i Kljuse i janje ili ovca. Obilježja pojedinih životinja rezultirala su različitim tehnikama umjetnika, izborom materijala, pozama i formama. Kod nekih je autora poruka neočekivana, gotovo nespojiva, kad izborom stakla kao materijala izrađuju nimalo fragilnu skulpturu moćnog bika, potpuno oprečnu metafori snage i neobuzdanosti. Drugima će tek namreškana površina biti znak: Ne dirati!

Jedni će dati sve od sebe da što vjernije prikažu Dogu, dok će drugima mreža grafičkih linija i crteža biti način na koji će sakriti Školjku. U stanju mirovanja, duboka sna, namjenskog poziranja ili pokreta, utrke ili ekstaze – uokvireni su dijelovi čarobnoga životinjskog svijeta. Od kraja 19. stoljeća do 2007. stotine umjetnika i njihovih ekspresija zatočeno je u nekoliko dvorana dostupnih posjetiteljima sljedećih mjesec dana. Moderna galerija mjesto je gdje će zainteresirani vidjeti i ona djela koja su im možda promaknula, koja nisu zbog drugih lokacija bila dostupna kao što su sada, na jednom mjestu. Upravo se događa mogućnost da usporedimo umjetnike, da kroz temu životinja opazimo različitosti, doživimo iznenađenja kod nekih autora i njihovih neuobičajenih viđenja, likovnih iskoraka, hrabrih poteza i pomaka, a sve zahvaljujući jednom: uzajamnosti koja se unutar naših svjetova toliko razlikuje od običnoga portretiranja, herojske poetike nekih historicističkih djela, sučeljavanja realizma novijim pravcima koji daju drukčije sintakse, veličanja životinje, relativizaciju davanja i uzimanja, zamjećivanje detalja koji nam je u prolazu promaknuo pa smo ga odlučili upamtiti.

Važna izložba

Bilo da je riječ o prijatelju kakav je pas ili neprijatelju kakva je zmija, priroda je mjesto u kojem počiva skrivena ljepota za svakog umjetnika. Ne postoji mjesto na zemlji i vodi gdje ne postoji detalj ovozemaljske datosti koji će biti, ili je bio, inspirativan za umjetnika. Krenemo li od obične odaje, kreveta ili fotelje do Cirkusa ili bojnog polja na kojem Osmanlija odmara konje, Gundulićeva sna, Guščarice na Savi ili Otmice Europe, vidjet ćemo kako su to samo segmenti u moru cjelovitosti koje oplahuje inspiracijom pojedinog umjetnika.

Sve naše životinje dobar su početak propitivanja našeg odnosa sa životinjama i odnosa likovnih umjetnika, ovo je tek otvaranje poglavlja nekoga budućeg opsežnijeg kataloga o temi koja je, valjda zato što je obična, ostala nekako sa strane na ljestvici valorizacije u analizi hrvatske umjetničke baštine. Meni se ova izložba čini važna, ne samo iz perspektive ljubiteljice životinja nego i povjesničarke umjetnosti. Dokumenti nekog vremena nisu nužno i samo historijska zbivanja predstavljena bilježenjem ili opjevavanjem neke bitke, portretiranjem kraljeva i grofova, predodžbe o legendama i mitološki prikazi te ukazanja nego i manje bitne studije detalja; kako nečije oprave što je vrijedna građa nekog etnografa tako i kulturno-sociološko istraživanje interakcije s drugim živim bićima koja tvore naš svijet iz kojih se dade iščitati sva sličnost i različitost, kako autori izložbe kažu „odnos animalia humana i animalia inhumana“.