Zagonetka glazbene sadašnjosti

Napustila nas je Eva Sedak, muzikologinja, redovna profesorica u mirovini na Odsjeku za muzikologiju Muzičke akademije u Zagrebu. Na Odjelu za historiju muzike formirala se kao muzikologinja diplomiravši 1963. pod mentorstvom Josipa Andreisa radom pod naslovom Komorna muzika Josipa Slavenskog. Na Muzičkoj je akademiji godine 1982. magistrirala s temom Aspekti racionalizacije glazbenog materijala u opusu Josipa Štolcera Slavenskog, a 1986. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu brani disertaciju pod naslovom Josip Štolcer Slavenski – skladatelj prijelaza, stekavši znanstveni stupanj doktora društveno-humanističkih znanosti iz područja filologije. Da su posrijedi studije o djelu jednoga skladatelja, Josipa Štolcera Slavenskog, upućuje to na specifičnost njezina odnosa kako prema akademskom miljeu tako i prema muzikologiji. Tema njezina završnog rada nakon studija muzikologije nije bila rezultat slučajnog izbora – bio je to pokušaj da se osvijetli zagonetka glazbene sadašnjosti. A za Evu Sedak bila je presudno obilježena pitanjem o smislu moderne umjetnosti, napose moderne glazbe. Dopuštajući da se u  paleti suvremenih glazbenih pojava pokažu i one najradikalnije, koje artikuliraju pitanje o tome što glazba uopće jest, prvi Muzički biennale, održan 1961, za studenticu muzikologije bio je formativno važan gotovo koliko i sam studij. Valjalo je odgovoriti na izazov, na pitanje o smislu glazbe „u bijegu od sebe“. Izoštrena kritičarskog nerva, osjetljiva i na one razlike koje bi drugima ostale skrivene, Eva Sedak pomno je pratila što se pritom s glazbom – i kao glazba – zbiva, pokušavajući to što pomnije opisati, zabilježiti, analizirati. A prihvatiti izazov znači uvijek iznova se izložiti: stoga je kritičko pisanje Eve Sedak tako neuhvatljivo, u traženju one riječi koja bi mogla što odgovornije pristajati pojedinačnu slučaju. S druge strane, akademska je sredina studentici muzikologije pružila mogućnost da postavi pitanje o izvoru glazbene sadašnjosti. Tako se Evi Sedak glazba Josipa Štolcera Slavenskog otkrila kao jedan od njezinih zaboravljenih izvora – zaboravljena stoga što ovdašnja moderna glazba jedva da se i sjećala prijeratnih prethodnika, ali i što se poslijeratna Štolcerova statura temeljila na njegovim kasnijim djelima, gubeći iz vida radikalizam njegovih futurističkih početaka. Djelo Štolcera Slavenskog izoštrilo je osjećaj Eve Sedak i za pitanja koja su se u muzikologiji često postavljala, kao što je pitanje nacionalnoga, jer je njegovo djelo primjer kako posezanje za tradicijskim glazbenim idiomima može dovesti do njihove neprepoznatljivosti. Pitanje o nacionalnome neke glazbe nipošto ne treba izjednačiti s prisutnošću tradicijskih idioma.

Osamdesetih se godina, kao već afirmirana kritičarka i urednica, Eva Sedak vraća Muzičkoj akademiji. Od 1981. honorarna je asistentica, od 1987. honorarna docentica, a od 1993. honorarna izvanredna profesorica na tadašnjem Odjelu za muzikologiju i glazbenu publicistiku. Stalna je izvanredna profesorica na istom Odjelu od 1994. te od 1998. pročelnica Odsjeka za muzikologiju i voditeljica Zavoda za sistematsku muzikologiju, od 2000. do umirovljenja 2008. u zvanju stalne redovite profesorice. Ono što je kao studentica sama iskusila sada je mogla prenijeti i na studente: kao voditeljica seminara iz glazbene kritike i publicistike upućivala bi studente da pozorno slušaju svijet oko sebe i pokušaju razumjeti zašto je takav kakav jest. S druge strane, predavala je o glazbi hrvatskih skladatelja dvadesetoga stoljeća, otkrivajući njezine navlastite i nerijetko neočekivane crte. Kao mentorica je znalački vodila studente u izradi diplomskih radova, često pionirskih, u otkrivanju nepoznatih, zaboravljenih, čak rubnih skladateljskih sudbina i poetika (kao što su Josip Mandić, Rikard Schwarz, Milutin Polić, Ivo Prišlin, Oskar Josefović, Stanislav Preprek, Rudolf Bruči…).

Napokon, njezina djelatnost na Muzičkoj akademiji kao da ju je vodila i prema obratnoj perspektivi: jer glazbenu sadašnjost (krajolik koje se u međuvremenu i sam izmijenio) ne možemo razumjeti samo tako što ćemo skrenuti pogled na rubove, nego i tako što ćemo propitati i ono što vrijedi kao samo središte – akademski studij kompozicije. U ovome razdoblju, a napose nakon umirovljenja, nastaju tako s jedne strane kraći sintetski historiografski radovi o hrvatskoj glazbi 20. stoljeća (Prilozi za temu: Začeci nove hrvatske glazbe – ili: opseg i granice hrvatske glazbene Moderne, 1999; Znakovi moderne u djelima hrvatskih skladatelja: Pokušaj tipizacije, 2004; Moderna, modernizam i klasicistička Moderna u hrvatskoj glazbi 20. stoljeća, 2005, Hrvatska glazba između moderne i avangarde, 2010), a s druge studije o dvojici skladatelja koji u historiografskom nacrtu Eve Sedak zauzimaju identično strukturno mjesto oca učitelja: o Blagoju Bersi i Stjepanu Šuleku. Prvome se Eva Sedak posvetila i kao urednica, brinući se za suvremeno izdanje Hrvatskoga glazbenog zavoda njegovih cjelokupnih djela. Premda su i Bersa i Šulek nositelji iste „konzervativne konstante“ u domaćoj glazbenoj sredini, ton tih radova Eve Sedak različit je: prema Bersi je dobrohotnija, sućutnija. No i duga povijest susreta Eve Sedak sa Šulekovom glazbom u znamenju je svojevrsne preinake tona, ima li se u vidu ne samo njezino kritičko pisanje nego i mentorstvo nekoliko završnih akademskih radova o Šulekovu djelu. I posljednja veća objavljena studija Eve Sedak (Prilozi za biografiju Stjepana Šuleka, 2016) posvećena je tome skladatelju, oličenju onoga središnjeg u domaćoj glazbenoj sredini 20. stoljeća. No upravo kada je njezin pogled sućutniji nego ikada prije, priklanjajući se uz to valjda najtradicionalnijem žanru muzikološkog pisanja, biografskom zapisu, rezultat je začudan. Kao da je dostupnost skladateljeve osobne ostavštine omogućila uvid za koji određenja rubnog i središnjeg ne samo što gube svoju čvrstinu nego i nosivost.

Još za nastavne djelatnosti, Eva Sedak započela je pisati knjigu pod radnim naslovom Povijest hrvatske glazbe 20. stoljeća. Trebao je to biti sintetički historiografski rad većeg opsega, svojevrstan pandan historiografskim djelima Josipa Andreisa i Lovre Županovića, prema kojima se Eva Sedak odnosila s respektom, smatrajući istodobno njihov pogled na glazbu 20. stoljeća reduktivnim i čak ideološki obojenim. Po svemu knjigu nikada nije završila. Kraće historiografske studije, što ih je objavljivala od kraja devedesetih, kao da su tek predvježbe, skice nekog većeg spisa, a radeći na izdanjima Berse i na Šulekovoj ostavštini kao da je svoju povijest hrvatske glazbe ostavila po strani. Ukoliko bi se pokazalo da postoje tragovi njezine nikad dovršene knjige na kojoj je tako dugo, zapravo cijeli život, radila, bilo bi to njezino najveće muzikološko djelo.