Uspjela prožetost režije i glume

Da su u Hrvatskoj kazališta izvan metropole često marginalizirana, nije ništa novo. Po ukusu metropolskih kazališnih „stručnjaka“ izvanzagrebačka kazališta ne prate trendove pa stoga nemaju prava kazališno govoriti o suvremenosti, premda se godinama ta „provincijska“ kazališta više i točnije bave demaskiranjem suvremenih problema nego takozvana metropolska.

I gostovanje zadarskoga Hrvatskog kazališta u zagrebačkoj Komediji 3. ožujka, s predstavom Ostavljam te, nastaloj po motivima Bračnih igara Edwarda Albeeja, u prilagodbi i inscenaciji slovenskog redatelja, zagrebačkoga studenta režije Matjaža Latina, potvrđuje da i kazališta izvan Zagreba imaju što reći o stvarnosti, konkretno o problemima suvremenih muško-ženskih bračnih odnosa.

Riječ je o drami Marriage Play – preveli su je Vinko Radovčić i Jelena Karoglan – u kojoj dio američkih kritičara prepoznaje i retuširanu inačicu znamenite Albeejeve drame Tko se boji Virginije Woolf, koja se također bavi bračnim nezadovoljstvom i prikrivenim homoseksualizmom. Drama je praizvedena 17. svibnja 1987, u Engleskom kazalištu u Beču, a američku premijeru imala je 8. siječnja 1992, u Alley Theatreu u Houstonu, Teksas.

Ukratko, u zadarskoj predstavi jednoga kasnog popodneva Muž (u originalnoj verziji Jack) ulazi u stan i s vrata kaže Ženi – Gillian: Ostavljam te! Ona ne vjeruje pa se on triput vraća, ulazi i ponavlja: Ostavljam te! Muž pokušava reći Ženi kako je danas shvatio da je nezadovoljan svojim životom i da treba promjenu. Žena ga prečuje. Kada ga čuje uslijedi šaljiva, a onda sve temeljitija analiza bračnoga života tijekom koje to dvoje pedesetogodišnjaka secira trideset godina svojega braka; sjećaju se lijepih i problematičnih trenutaka, prebiru ljubavna iskustva, strasti, prijevare, zanemarivanja...

Premda su obrazovani, dosjetljivi i duhoviti, što više analiziraju svoje bračne odnose sve više shvaćaju da njihov brak nije igra bračnih nadmudrivanja ni „akumulacija besmislenih navika“, nego je prerastao u nemoć da se suoče s prazninama modernoga života, u egzistencijalnu krizu. Dakle, postao je dio već uhodana rituala koji je, koliko dio bračne igre, toliko možda i upozorenje, podsjetnik supružnicima da oboje trebaju pronaći novi, neiživljeni razlog kako bi i dalje ostali zajedno. I zbog čega na kraju predstave Muž jedva čujno veli: Ostavljam te, a Žena kaže: Znam, a njihov umor i bezvoljnost na pozornici prekrije mrak.

Jesu li se rastali ili je to bila samo još jedna bračna igra, predstava ne otkriva. Je li Muž još jednom izašao i opet se vratio te čeka drukčiju reakciju ili je doista zauvijek otišao, to je pitanje, ali i poruka i razlog predstave, koja zapravo koliko god govorila o besmislu bračne zajednice govori i o besmislu života, njegovoj teatralizaciji. Čini se da je drama napisana kako bi se pokazala teatralnost braka i da „bolesti braka“ nisu uvijek i „smrt braka“. To je dvojba koju ne otkriva ni Albee, ali svatko u publici to može otkriti sebi.

Riječ je dakle o itekako suvremenoj temi u kojoj, bez obzira na trajnu borbu spolova, ne postoji pobjednik. Jer, koliko god tko od publike za nekoga od njih navijao, u zbrajanju i podvlačenju crte života svi postajemo svjesni kako raspad njihova braka zapravo potiče nadu da mislimo drukčije, da na kraju postoji neki razlog za spašavanje i takva braka.

Redatelj Latin predstavu tako i završava. A to se dalo naslutiti i po režijskim rješenjima od sama početka predstave, po prizorima koji su često nudili kraj bez dramatična kraja. Zato je nijansiranim redateljskim zahvatima otupljivao oštrice koje bi vodile radikalnim rješenjima i zaokretima te osobito ustrajavao na  međusobnoj borbi supružnika; prvo verbalnoj, a kada to nije bilo sadržajno dovoljno uvjerljivo, i na fizičkom obračunu. To je publika prepoznavala kao dio bračne stvarnosti i odobravala glasnim smijehom, šti je bio potvrda ne samo veoma dobro promišljene i izrežirane predstave nego i njezina aktualiteta, koji je Latin odlično naglasio vezom obiteljskog gnijezda sa svojevrsnim kućnim kabareom.

U tome je imao i veoma dobru glumačku podjelu. Ženu je s osobitim osjećajem za razloge i praznine dosadnog braka te nijansiranu komiku i grotesknost odlično odigrala Jasna Ančić. U tome joj se odlično pridružio Muž u interpretaciji Alena Liverića. Doista je bilo zadovoljstvo gledati ih kako se međusobno nadigravaju i nadopunjuju. U ulozi infantilne kabare-voditeljice veoma dobra bila je Žana Bumber.

Predstavi su pridonijeli kostimi Marije Šarić Ban, scenografija Johna Čolaka te rasvjeta Ive Nižića i Frane Papića.