Umjetnici i hrvatska neovisnost

U ovo vrijeme, kada obilježavamo dvadeset i petu godišnjicu međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske, dobro je sjetiti se pojedinih događaja koji su obilježili prva dva mjeseca sada već davne 1992. Tako smo prethodnih dana na vijestima slušali o prvim sportskim natjecanjima na kojima se službeno zavijorila naša zastava, o prvoj Olimpijadi, prvoj nogometnoj utakmici i slično. Rijetko se kada, međutim, prisjetimo nastupa naših umjetnika. Oni su, kao i sportaši, bili među prvim poslanicima mlade države u inozemstvu i predstavljali nas u svijetu koji je Hrvatsku i njezinu borbu za neovisnost dotad promatrao ili nezainteresirano ili s izrazitom sumnjičavošću. Rat u Jugoslaviji, koji je u trenutku priznanja Hrvatske bjesnio već više od pola godine, dobrim je dijelom doživljavan kao građanski rat ili je budio sjećanja na Drugi svjetski rat, ustaše i užase koncentracijskih logora. Posebno je teško bilo razbiti naslijeđene predrasude u Francuskoj, koja je reagirala u skladu s tradicionalnim sklonostima: tako je predsjednik Mitterand Hrvate proglasio saveznicima nacističke Njemačke, a Srbiju poistovjetio s pokretom otpora, spriječivši bilo kakvu javnu raspravu o potrebi intervencije (kao što će poslije učiniti i u Bosni i Hercegovini).

Zatvorenost francuskih medija za događaje u ratom zahvaćenoj Hrvatskoj graničila je s paničnim strahom od obnavljanja starih savezništava i novih ratnih sukoba u Europi. Tražeći neovisnost, Hrvati su otvorili Pandorinu kutiju i ugrozili europsko jedinstvo. Osim časnih iznimaka, među kojima uvijek iznova valja spomenuti Alaina Finkielkrauta i Paula Gardea, takve su predrasude bile posebno prisutne u francuskim intelektualnim i kulturnim krugovima. Sjećam se da je i deset godina nakon priznanja, početkom 21. stoljeća, kada sam kao savjetnik za kulturu radio u Veleposlanstvu RH u Parizu, i dalje bilo gotovo nemoguće dogovoriti ikakvu službenu i sustavnu suradnju na području kulture. Tim je dragocjeniji i vredniji pozornosti kratki trenutak u veljači 1992, kada je skupina mladih umjetnika iz Hrvatske dobila priliku sudjelovati na 43. salonu Mladoga slikarstva (Jeune Peinture), u najvećem i najprestižnijem pariškom izložbenom prostoru (Grand Palais). Vrativši se početkom 1990. iz New Yorka, u Parizu sam uspostavio kontakt s organizatorima Salona i predložio im suradnju s umjetnicima iz Zagreba i Hrvatske. Nakon načelnoga pristanka, u suradnji s Ljiljanom Domić iz Galerije Studentskoga centra, predložili smo desetak mladih umjetnika i umjetnica, među kojima je žiri Salona u Parizu odabrao Vesnu Kovačić, Dubravku Lošić, Mladena Mikulina, Zoltana Novaka i Zlatana Vrkljana. Svi su bili zastupljeni sa po jednim radom. U posebnoj sekciji Salona, tzv. Izboru kritike, Ljiljana Domić predstavila je rad Vatroslava Kuliša. Organizaciju je financijski omogućilo Ministarstvo kulture RH, u kojemu smo naišli na izvanredno prihvaćanje i suradnju. Sjećam se vrlo kvalitetnih i kompetentnih ljudi, na čelu sa zamjenikom ministra Slobodanom P. Novakom i pomoćnikom ministra Ivom Škrabalom, koji su se svojski potrudili da akcija uspije.

S organizatorima Salona sve je bilo dogovoreno već u proljeće 1991, dok je Hrvatska još službeno bila dio Jugoslavije. No sam je Salon uslijedio tek u veljači sljedeće godine (13–23. veljače), što se umalo poklopilo s međunarodnim priznanjem Hrvatske. Mladi umjetnici i umjetnice iz Hrvatske grupe (Groupe croate) vjerojatno su bili među prvim predstavnicima neovisne Hrvatske na nekoj službenoj izložbi u svijetu, i to ni manje ni više nego u srcu umjetničke Europe. Bilo je veličanstveno vidjeti veliku metalnu pticu Mladena Mikulina kako je raširila krila na galeriji u Grand Palaisu, pod velikim metalnim krovom, s platnima Dubravke Lošić, Vesne Kovačić, Zoltana Novaka, Zlatana Vrkljana i Vatroslava Kuliša u pozadini. Na otvaranju smo, osim velikog zanimanja pariške publike, doživjeli i trenutke različitih emocija: od veselja pariških Hrvata do pokoje jugoslavenske zastave istaknute u znak prosvjeda, što ipak nije nikomu pokvarilo uživanje u velikom događaju. Bio je to naš prinos priznanju Hrvatske i jedan od prvih koraka na međunarodnoj sceni pod hrvatskim imenom.

U katalogu Salona, uz grupu suvremenih umjetnika iz Hrvatske, napisao sam: „U okviru Salona Mladoga slikarstva 1992. imamo priliku predstaviti vam grupu hrvatskih umjetnika. Ona okuplja pet mladih umjetnika, slikara i kipara, koji su svi diplomirali na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. S obzirom na njihovu dob (između 28 i 35 godina), oni predstavljaju generaciju koja se već afirmirala na umjetničkoj sceni glavnoga grada Hrvatske, ali i na području Jugoslavije, a pojedinci iz grupe već su dobivali nagrade na republičkoj i federalnoj razini.

Riječ je o generaciji koja je zarana mogla profitirati od veće otvorenosti zemlje prema Zapadu, a koja je istovremeno znala sačuvati specifične vrijednosti duge i autentične umjetničke tradicije. Doista, Zagreb već stoljećima pripada kulturnoj sferi Srednje Europe, a zagrebačka umjetnička škola je jedna od najvažnijih u ovome dijelu Europe, poglavito na prostoru južnoslavenskih naroda. Rezultati toga likovnog razvoja nisu nikada bili sustavno predstavljeni u Francuskoj. Nakon Drugoga svjetskog rata, naglasak je uvijek bio na umjetnosti koju se prepoznavalo kao ‘jugoslavensku’. Ako je u osnovi možda i bila plemenita, ta ideja nije nikada dostatno naglasila činjenicu da jugoslavenski teritorij, poglavito u kulturnome smislu, nije moguće svesti na takvu umjetnu sintezu. U posljednjih godinu dana, nasilni politički događaji više no ikad ukazuju na potrebu za zasebnim predstavljanjem i razumijevanjem specifičnosti južno slavenskoga svijeta.

Sudjelovanje umjetnika iz Hrvatske ima, osim toga, za cilj da iznova probudi staru ‘ljubavnu vezu’, na koju smo pomalo zaboravili, s obje strane. Bez sumnje zbog blizine Beča i nešto daljeg Münchena, zapostavili smo činjenicu da su najbolji umjetnici Zagreba svoj talent brusili na pariškim pločnicima i pod pariškim mostovima. Račić, Kraljević, Plančić, Uzelac, Junek, Kopač, Kulmer i brojni drugi svi su prošli kroz Pariz ili su tu dulje boravili. Odveć dugo hrvatski umjetnici u Parizu nisu bili prepoznati pod svojim imenom. Dajući grupi iz Hrvatske mjesto na ovogodišnjem Salonu Mladoga slikarstva, nadamo se privući pažnju francuske publike na novu generaciju umjetnika koji žele odmjeriti svoj talent u kolijevci moderne umjetnosti.“