The Show Must Go On

Nerijetko, u opernom svijetu, uskakanja pjevačâ da se spasi predstava dobivaju anegdotalno znamenje. No za ono što se dogodilo u Operi u Grazu još nisam čuo: na dan nedjeljne predstave Puccinijeve opere Lastavica, s početkom u 18 sati, kućna sopranistica u glavnoj ulozi Magde otkazala je zbog bolesti. Budući da je predstava koprodukcija s Njemačkom operom u Berlinu, u režiji poznatoga svjetskog tenora Rolanda Villazóna, uprava je najprije zvala dvije berlinske protagonistice. One nisu mogle doći pa su tražili dalje. U Tel Avivu su našli sopranisticu Iru Bertman koja je prije pjevala Magdu. Do njezina dolaska u Graz i ranog početka predstave, više nije bilo vremena da se upozna s režijom pa je odlučeno da će ona pjevati koncertno, s notama, a ulogu će scenski igrati asistentica režije!

Asistentica režije Juana Restrepo, dakako, zna mizanscenu, a točno zna, glazbeno i ritmički, čak i ulogu Magde, koju je sinkronizirala na sopranističino pjevanje, što nije bilo dobro. Iako asistentica sve zna, glumački je bila nemušta, a pozornost je stalno privlačila sopranistica sa strane, u portalu, svojim proživljenim tumačenjem Puccinijeve glazbe, gestom i pokretom koji su srasli s pjevačkim izrazom. Trebali su je pustiti na scenu, u toj salonskoj operi nimalo komplicirane mizanscene da, makar i s notama u rukama – kako bi se prisjetila notnog teksta, igra svoju ulogu jer je prekrasno pjevala unatoč tipično ruskom grlenom prizvuku u glasu; podrijetlom je, naime, iz Rige.

Možda je moguće razumjeti poslovnost Opere u Grazu, kojoj bi bilo teško nadomjestiti otkazanu predstavu zbog detaljno utvrđenih termina (a time i ugovorâ s izvođačima i sl.) svih predstava za cijelu sezonu. The show must go on – imperativ je pred kojim sve uzmiče pa i zdrav razum pred precijenjenom dominacijom režije u operi. Okovi koje redatelji postavljaju pjevačima, negirajući im pravo na osobni izraz, guše i pjevače, a bome i publiku. Apriorno je odlučeno da pjevačica ne može u režiju, kao da bi se kazalište srušilo da je načinila korak udesno umjesto dva ulijevo. A što bi bilo da se razbolio tenor?

Opera u Grazu tradicionalno ima 6–8 premijera, ove sezone u rasponu od Wagnera do mjuzikala i opereta: Tristana i Izoldu, Bellinijevu Normu, Zemlinskijeva Patuljka i Dallapiccolina Zatvorenika, koncertnu izvedbu Griegova Peera Gynta, mjuzikl Chess i tri baleta. Od starih predstava ponavljaju Verdijevu Traviatu te mjuzikle My Fair Lady i Priča sa zapadne strane. Tu su još i tri premijere koje su se mogle vidjeti prvoga vikenda u ožujku.

Opera Lastavica rafinirano je Puccinijevo djelo koje tematski ima stanovite sličnosti s Verdijevom Traviatom jer se kurtizana Magda, kao nedostojna, odriče ljubavi prema Ruggeru. Obiluje tipično pučinijevski melodioznim ulomcima poput poznate arije Magde u prvom činu, raspjevanog concertata u drugom te dueta Magde i Ruggera u trećem. Glazbena izvedba, pod vodstvom Marca Comina, iskazala je svu tu raspjevanost, a orkestar se potvrdio kao prvorazredan u svim predstavama. Sudjelovanje gošće Ire Bertman, u glazbenom smislu, nimalo nije bio hendikep, koliko je žara unijela u pučinijevsku interpretaciju, zajedno s tenorom Mickaelom Spadaccinijem u ulozi Ruggera te drugim ljubavnim parom, sopranisticom Tatjanom Miyus kao Lisette i tenorom Pavelom Petrovim kao Prunierom.

Gounodova opera Romeo i Julija postavljena je uz 400. godišnjicu Shakespeareove smrti, kao atraktivna operna predstava iako je redatelj i scenograf Ben Baur (kostimografkinja Uta Meenen) svašta u njoj pomiješao. Baur je radnju postavio u neko poslijeviktorijansko vrijeme, pridodavši pojedinim prizorima naglašeni lovački ugođaj, radi germanskog štiha.

Kálmánova opereta Cirkuska princeza nastala je neposredno poslije Grofice Marice. Cirkuska princeza velika je opereta, baš za opernu kuću, i u Grazu je postavljena u velikom stilu (redatelj Peter Lund, dirigent Marcus Merkel), s čarobnim sviranjem orkestra, vrlo dobrim solistima, razigranim zborom, statistima i baletom.